Ako itko do u srž poznaje dane i kruh pečalbarskog rada, onda su to Imoćani. Stoljećima su napuštali ovaj dio siromašne Dalmatinske zagore da bi u tuđini zarađivali kruh za sebe i za svoju obitelj. Iako u ovoj lijepoj božićnoj priči glavni akteri i nisu bili neposredno pogođeni takvim prilikama, ipak je dah tuđinskog života ostao je prisutan u cijeloj Imotskoj krajini.
I to posebno i zasebno za blagdan Božića kada su se nakon mjeseci izbivanja u tuđini sastajale obitelji da bi blagovale zajedno. I nije ni taj bogati blagdanski stol, na kojemu je bilo svega domaćeg, bio toliko važan, koliko je bilo važno to zajedništvo obitelji, koje se nikakvim novcem ni blagodatima nije moglo kupiti. Upravo ti obiteljski susreti za Božić imali su svoju intimnost. Iako silno gostoljubivi prema svakome, rodbini, gostu, strancu, putniku namjerniku, božićni ručak u Imotskoj krajini imao je u krugu stola obitelj i najbližu rodbinu. Svi ostali, susjedi i prijatelji, dolazili bi čestitati i družiti se poslije ručka.
Trbuhom za kruhom u Šibenik
E, u ovoj lijepoj i toploj božićnoj priči iz Prološca iz kuće obitelji Đele i Dinke Matić posve nešto novo, neuobičajeno za ovdašnje običaje... Ovdje gostoljubivost, prijateljstvo, prisnost, ljudskost nemaju granica, čak i onih udaljenih preko osam tisuća kilometara.
Prije nekoliko godina u Proložac je, a među prvima u Imotskoj krajini, došao raditi jedan Nepalac. Proložani su ga zbog njegove neposrednosti, neodoljivog osmijeha i pristojnosti, primili baš lijepo.
- Pa i ja sam ga lijepo primio, veli nam Đelo Matić, Proložanin od koljena. - Često bi znao ovdje pored moje kuće doći pa stopirati kako bi otišao kupiti nešto u Imotski. I tako vidim, dobar čovjek, nasmiješen, nekako druželjubiv. Sjednem ga, on ne zna hrvatski, ja baš ne znam puno engleski, s kojim se on služio, ali kada vidite umiljata čovjeka, onda nema prepreka. Pa tako ga i moj sin Miro isto primio. Poveo bi ga ponekad do Imotskog i tako riječ po riječ, jer Miro zna engleski, dozna od Nepalca da bi volio naći neki posao gdje može više zaraditi. A kako je Miro radio na građevini i bio više u Šibeniku nego u Prološcu, tako je čuvši od Nepalca da ima ženu i dvoje djece i veliku rodbinu koja ovisi o njegovoj zaradi u Hrvatskoj, isposlovao da dođe s njim raditi u Šibenik. I evo već puna dva mjeseca on ti radi s mojim Mirom.
- Je, radi moj prijatelj Kachi Acara iz Katmandua, glavnoga grada Nepala, od moga Prološca udaljenog osam tisuća kilometara, veli nam Miro.
Svi ga vole, svima je duhovit
- Nisam do sada upoznao čovjeka koji je u dva mjeseca stekao toliko povjerenje među nama u Šibeniku na gradilištu i izvan njega kao Kachi. Toliko vedra duha, toliko nasmiješenosti i nikada ljutnje u toga čovjeka. Stvarno, kažu da su Nepalci takvi, ali ovaj je poseban. Ništa mu teško nije, što god mu kažeš, to napravi i vrati osmijehom. Baš dobri duh. I evo približavao se Božić, ja idem svojoj kući u Proložac na moj blagdanski ručak, jer to je navada od pamtivijeka. I prvo mi je na pameti bila nazvat ćaću i mater i kazat im da imamo gosta iz Nepala na božićnom ručku. Pitaju me moji, jer ga je ćaća već poznavao, kako će to izgledati, što čovjek konzumira od jela, pa onda kako će primiti naše običaje, bor, Betlehem, molitvu za stolom, paljenje božićne svijeće i sve ostalo što ide uz taj svečani trenutak. Kažem im da sam ga toliko upoznao da će on biti isti kao i mi, veli nam Miro kada smo došli vidjeti i napisati nešto o prvom Nepalcu koji je za Božić blagovao božićni ručak u nekog Hrvata.
I što smo vidjeli!?.Vidjeli smo pun stol, spize i kokoši i tuke i kapurala i ostalih delicija, torte, slatkiša, domaćega vina. I vidjeli smo veselu obitelj Matić i još veselijeg Kachija Acarija, koji se uklopio u atmosferu obitelji Matić baš kao da je tu godinama.
Nevjerojatan osmjeh, umiljato ponašanje, baš bi mu čovjek sve dao.
Nitko ni da spomenu da je iz osam tisuća kilometara udaljene himalajske zemlje, gdje jedino naš Stipe Božić nekoga poznaje. Samo se čulo ono stalno od gazdarice Dinke: ‘Ajde, kume, jedi, ovo ti je dobro, ovo ti je naše domaće‘. Pa od Đele: ‘Ajde, Kaši rode, ajde nazdravi, ovo ti je naše pravo prološko vino‘. A Kachi na sve odgovara neodoljivim osmijehom.
- Eto ti što ti je svijet malen, da se sada mojim precima dignuti i vidjeti da im Nepalac s kraja Azije sjedi za stolom na blagdan Božića, vratili bi se opet pod zemlju, sa smijehom reče Đelo.
U smijeh prasnu i Kachi, iako pojma nije imao što gazda priča. Ali mu je srce znalo da je nešto zanimljivo. I onda odjednom na dobrom hrvatskom Kachi reče: ‘Sretan Bozic, živiliiii!!!‘.
