Ne daju se tete iz vrtića. Odgojiteljice u splitskim predškolskim ustanovama prijete štrajkom, a ne pucaju iz prazne puške. Njih, naime, ne mogu zamijeniti simpatične Nepalke ili Filipinke, niti ih je, kao nekada, na stotine na birou za zapošljavanje, pa "kad neće Mare, oće – Ane".
Osnovica im je katastrofalna. Pišljivih 770 eura. Puno su, vele, bolje plaćeni zaposlenici u ostalim gradskim tvrtkama. Na "piku" im je i "Čistoća" jer, kad se njima mogla odriješiti kesa, zašto su gradskim ocima zaposleni u vrtićima zadnja rupa na svirali?
Gradonačelniku Puljku teško će biti objasniti zašto Grad drži na banci deset milijuna eura, a odgojiteljice i radnici u vrtićima su potplaćeni, dok broj djece nerijetko prelazi pedagoške standarde? Znači, ima prostora i za bolje plaće, i ako ne za nove, onda barem za proširenje postojećih vrtića. Osim toga, bez obzira što je proračun tek skup lijepih želja, ne može se s jedne strane hvaliti najvećim budžetom u povijesti grada, a s druge pred odgojiteljicama slijegati ramenima i govoriti: "Sorry, tražite previše".
Trebaju dobiti sve do zadnjeg centa
Onako kako su gradski smetlari vadili mast zagrebačkom gradonačelniku Tomaševiću, sad ST tete na tihoj vatrici "prže" Puljka i suradnike. Gadno je i zamisliti situaciju u kojoj roditelji nemaju gdje odvesti mališane jer Banovina ne pristaje na zahtjeve podcijenjenih odgojiteljica. Uvjeren sam stoga da će dobiti što traže. Do zadnjeg centa. I neka! Ne radi se o izmišljenim radnim mjestima, kolokvijalno – uhljebima, već o kadru koji obavlja odgovoran posao, a u odnosu na prosvjetare koje plaća država – materijalno kaskaju.
Normalno je onda da su ljute i traže svoje. I ja bih na njihovom mjestu; pogotovo u situaciji kad se zbog inflacije bolje puni državna blagajna, a rastu i prihodi jedinica lokalne uprave i samouprave jer svako malo neki račun ode za koji eurić gore. Traži se da im plaćamo više, a odgojiteljicama ne daju ni toliko da ih poskupljenja ne dovedu na rub egzistencije.
U boj, u boj!
Ovo što se događa u Splitu samo je refleksija odnosa na tržištu rada na kojem radnici, vjerovali ili ne, prvi puta otkada je ove i ovakve Hrvatske, stoje puno bolje od poslodavaca. Da bi država normalno funkcionirala nedostaje nam oko 120 tisuća radnika, pa ‘aj ti sad ove koje imaš na raspolaganju ne plati, naljuti, digni im tlak bezveze, jer nije da ćeš tek tako pronaći drugu/goga. Poznajem mnoge koji očajnički traže radnu snagu i boje se da će, ne nađu li je skoro, staviti ključ u bravu. Došlo je na naplatu bahato ponašanje poslodovaca po sistemu: radi i muči.
Dugo se one koji odrađuju svoje kako treba vuklo za nos i u privatnom, i u javnom sektoru. Bilo je tako jer su poslodavci uvijek imali alternativu među 300 tisuća nezaposlenih. Danas ih je oko sto tisuća, međutim, i manitom je jasno da je ta brojka fiktivna, jer tko je god u posljednje vrijeme tražio radnike preko HZZO-a, nije se usrećio. Mahom je, nažalost, riječ o ljudima koji zbog zdravstvenog stanja ili neke druge više sile, ne mogu raditi. Ostali su u pogonu. Rintaju 24/7 i po više poslova. I ne daju se (više) zafrkavati, svjesni da se ne dobrog, nego bilo kakvog radnika –svijećom traži.
Splitske odgojiteljice će dobiti što im pripada. Tim više što je očito da novca ima jer se u protivnom ne bi "legao" na računima, a kamate na oročenu štednju i nisu bog zna kakve. Zato; odgojiteljice drage, u boj, u boj, za takujin svoj. Ne tražite ništa što niste zaradile. Sretno i berićetno!