U krugu Kliničkog bolničkog centra Split uvijek je živo, bila noć ili dan.
Ljudi stoje, ljudi čekaju, vozila dolaze, dovoze, odvoze. U desetak minuta, izbrojili smo, pred Objedinjeni hitni bolnički prijem (OHBP) stigla su četiri vozila Hitne pomoći, dovezli su dvije bake i jednog mladića, preuzeli jednog djeda.
Živo, kažemo vam, bez obzira na kasni noćni sat.
I tako valja biti, jer iza kliznih vrata odvija se bitka.
Bori se za život.
I liječnici i sestre i pomoćno osoblje, i pacijenti sami. Nema odustajanja.
A nema ni odmora.
Pročelnika OHBP-a dr. Josipa Krnića pričekali smo da iziđe iz operacijske sale. Hitni slučaj je riješen, anesteziolog odradio svoj dio posla pa se onda posvetio nama, sve pazeći da je uvijek dostupan. Jer - nikad ne znaš. Nevolja ne čeka, dođe sama, dođe nepozvana.
Pet trijažnih skupina
Noćnu smjenu računaju od 19.30 do ujutro u sedam i trideset, a kada tome pridodate i onu dnevnu, tijekom 24 sata 32 liječnika i 34 medicinske sestre ne staju.
- U prosincu smo u prosjeku imali 300 do 400 pacijenata, što je znatno manje nego u ljetnoj sezoni, tada ih bude i po 600 - veli nam dr. Krnić, koji procjenjuje da u noći na njihova vrata "zakuca" do 140 ljudi.
Petar je, recimo, dovezao majku. Gospođa je u zrelim godinama, nije se osjećala dobro, "gušilo ju je u prsima", pa je sin odvagao da neće moći dočekati jutro u miru.
- Kad sam je predao liječnicima, kao da mi je pao kamen sa srca. Znam da je na sigurnom, znam da je na najboljem mjestu - kaže nam, pri tome se uopće ne žaleći na čekanje.
- Čekan i u banci, čekan i u pošti, čekan isprid trafike, cili život čekan, ovdi, pari mi se, najkraće - nalazi razloga za smijeh.
Čekanje je na "Hitnoj" posebna priča, toliko posebna da je čak i na plakatu predstavljena da svakome bude odmah jasno - što ga čeka.
- Pet je trijažnih skupina. Prva je oživljavanje, tu čekanja nema, druga kategorija su osobe bez svijesti, do deset minuta moraju biti obrađeni, u trećoj kategoriji hitnoće su osobe sa sumnjom na infarkt, na moždani insult, oni će se obraditi u okviru pola sata. Četvrta i peta kategorija je u biti pod egidom "nehitnoće" i nevjerojatno, ali čak 67 posto pacijenata spada upravo u te dvije skupine, to su dvije trećine pacijenata - veli nam dr. Krnić, apelirajući na kolektivnu svijest i na odgovornost društva.
Sve će vam biti jasno kada kažemo da je najveća gužva na OHBP-u ponedjeljkom i petkom, taman minutu nakon što im ordinacije obiteljske medicine prestanu s radom.
Roditelji među vama će, doduše, opravdanje naći u činjenici (da - činjenici!) da bakterije i virusi kod malenih "prorade" petkom navečer ili subotom, to vam je "jedan kroz jedan", vaše će maleno garantirano zafibrati baš tada.
Sve to zna Sara Vorkapić, trijažna sestra, posebno educirana da zna u svakom momentu u koju kategoriju koji pacijent spada. Na stranu sve jasne smjernice koje ima (i zna), sestra Sara zna odmjeriti skalu boli, pogledom odmjeri odmah što se osobi pred njom zbiva.
Prosječno vrijeme čekanja - sat i 20
- Stroga, ali pravedna - smijemo se, osam je godina iskustva iza nje.
- Ma, čitam govor tijela i izraze lica. Muškarci obično precijene bol, žene je podcijene - veli nam.
- Prosječno vrijeme čekanja je oko sat i 20, a obrada pacijenta traje dva sata i 38 minuta, tako kaže statistika. A iza svake statistike je pratnja, koja je nervozna, razumljivo, nerijetko doživimo verbalne napade. I razumijemo, stvarno, jer ljudi su bolesni i nervozni i u strahu i razdražljivi, ali moraju znati da je sve pod kontrolom - veli Sara.
Na odjelu je čak šest specijalista hitne medicine, dvije su im kolegice na porodiljnom dopustu, jedan je kolega na specijalizaciji, a troje još čekaju da im se jave, imaju mjesta za njih.
- Ovdje se kale pravi medicinari - tako će dr. Krnić, ponosan na svoj mladi, energični tim.
- Ovdje se uči medicina!
Specijalist hitne medicine dr. Ilija De Micheli-Vitturi pronalazi za nas "minuticu", premda stalno na oku drži šest pacijenata, svaki iza svojeg paravana. Noćas su tu dva neurološka pacijenta, jedna žrtva taman ugašenog požara na Mertojaku, sumnja na infarkt miokarda, jedno zatajenje srca i gospodin koji iskašljava krv.
- Mirno je noćas - kaže nam.
Mirno? Pa, da, uvjerava nas da je dnevna smjena odradila junački posao.
- Možete zapisati da nam sigurno nikad nije dosadno - akutna medicina za zadatak ima stabilizirati pacijenta, pa dr. De Michelli-Vitturi juri dalje. Nema odmora.
Dok se zatvaraju vrata, zaklanjaju nam pogled, ali dobro čujemo, čujemo medicinsku sestru koja podiže baku iz kreveta.
- Ajmo polako, radosti moja - tako joj kaže.
I dok raznježeni idemo dalje, susrećemo još jednog nastradalog u spomenutom požaru. Nagutao se dima. Istrpio je sve preglede, primio kisik, primio infuzije i sve što želi je da ga puste da vidi suprugu. Da se sam uvjeri da je dobro.
Susrećemo i policijske djelatnike. I oni su svaku noć na OHBP-u.
- Skoro kao dio tima - tako će dr. Krnić, baš poput vatrogasaca, baš poput ekipe iz Centra 112... Svi oni ne spavaju noću da bismo mi spavali mirno...
U posebnoj dvorani "subakutni tim", baš tako ih zovemo, dr. Božo Smajić bježi od kamera i blokića, ima čovjek posla, pa privodimo sve njegove "desne ruke". Redom su to Silvija Kasum, Antica Knežević, Duje Šarić i Ivica Valerijev. Nisu baš od velike priče, lakše bi bilo, znamo, da smo im zadali da uvedu infuziju, premotaju ranu, daju injekciju...
- Noć je sama po sebi teška. A kod nas je puno opservacija, stalni nadzor nad pacijentima, svi smo atento, koncentracija mora stalno bit na visini - sve nam tako između stolova i kreveta i nosiljki i stalaka kazuju.
Svaku riječ hvatamo onako u prolazu.
- Puno je važno oko sebe imati dobru ekipu, ovo je prije svega timski rad - veli nam Antica, pa se, ali samo na sekundu, ubacuje i Duje:
- Izazovno je ovdje raditi, puno ljudi prođe tako da moraš u svakoj sekundi biti u fokusu, nema opuštanja, nema pauze - kaže medicinski tehničar.
Dvadeset i sedam godina je pomoćna radnica na hitnom odjelu i Ivanka Akrap Gačić. Nema ni kod nje stajanja, ali:
- Na sve se čovik navikne, uz ovakve mlade ljude je lakše - veli.
I sve mi tako "dobra večer, dobra večer", pa "kako ste", pa "evala", do gipsaonice.
A tamo Josip Martinić taman u gipsani oklop stavio lijevu podlakticu Adrianu. A Adrian je Arsekin, ima 12 godina i rukometaš je, i ruku mu je slomio brat.
Jedan iziđe, drugi uđe
- Molin?!
- E, na treningu. Blokira san mu šut u praznom prostoru - lakonski će Adrian kao da mu se takva dižgracija događa, eto, svaki dan.
Razinu boli sa sto posto spušta na 97, sad mu je nekako lakše. I ne, nije ljevak i ne, neće se u školi moć izvlačit idućih skoro šest tjedana. Brine ga jedino izostanak s treninga, i rukomet i RK Split velika su mu ljubav. Osveta bratu mu nije ni u peti, obojica su sportaši, dogodilo se, eto - sve to sa strane promatra tata Branko. Smješka se, sad kad zna što je i kako je s Adrianovom "ciknutom kosti" laknulo mu. A brata će ionako mama riješit, sigurni smo, pa se smijemo, jer je, eto, baš sve dobro prošlo.
- Najčešći su lomovi potkoljenice i ručnog zgloba, kako kod mladih, tako i kod starih - podučava nas Martinić, kojeg su dodatnom gipserskome zanatu podučili stariji kolege. Ide to s koljena na koljeno, zezamo se...
Rentgen radi non-stop. Čudo jedno. Kako jedan iziđe, drugi pacijent uđe, ko na autobusnom kolodvoru.
U operacijske sale ne smijemo, nije red, a bome nije ni po zakonu.
Od sredine srpnja pa do jučer - ovim je hodnicima, salama, opservacijskim dvoranama prošlo, pazi sad, 51.500 pacijenata! Ne bi da smo New York!
- Toliko ni "Rebro" nema pacijenata - reći će dr. Krnić, pogon mu je, dodat ćemo mi, strašan.
I onda sirena, trepereće svjetlo i vojska ovih ljudi poreda se i u akciju krene. Ljudi u službi svojih pacijenata. Zbog njih, eto, i njihova truda - noćas neka majka neće zaplakati, a neki će djed ostati s unucima duže. Svaki se dan računa. I noć...
