Zavod za pomorsku medicinu Split ustanova je od posebnog interesa i značaja za Hrvatsku vojsku, posebice kad je u pitanju organizacija zdravstvene zaštite pripadnika naših Oružanih snaga.
Osim svoje temeljne uloge, Zavod je na raspolaganju civilnim zdravstvenim ustanovama u pružanju usluga specifične zdravstvene zaštite.
Osnovan je kao ustrojstvena cjelina Hrvatske ratne mornarice pod imenom Institut pomorske medicine 16. rujna 1991. Naime, djelatnici Instituta, koji je do tada bio u sastavu bivše Jugoslavenske ratne mornarice, tog su dana preuzeli Institut i stavili ga na raspolaganje Republici Hrvatskoj.
Za vrijeme Domovinskog rata Institut pomorske medicine bio je vodeća medicinska ustanova u pružanju specifične zdravstvene zaštite pripadnicima Oružanih snaga RH na području epidemiologije, preventivne medicinske zaštite, sanitarne kemije i toksikologije te mikrobiologije.
"U drugoj polovini srpnja članovi Skupine za žurne intervencije pukovnik Pavle Jovović i satnica Antonia Perković u dva su navrata zbrinjavali civilne rekreacijske ronioce, strane državljane sa simptomima akutne dekompresijske bolesti.
Ti pacijenti bili su hemodinamski nestabilni, s komorbiditetima i poremećajem svijesti. Uz jezičnu barijeru i iznimno otežanu komunikaciju, precizno praćenje vitalnih parametara bilo je od neprocjenjive važnosti.
Zahvaljujući novom monitoringu, tim je mogao pratiti i regulirati odstupanja krvnog arterijskog tlaka kod jednog pacijenta i ubrzanje srčanog ritma kod drugog.
Zbog pravodobnih intervencija i korigiranja tih parametara nisu se razvile ozbiljnije komplikacije koje bi ugrozile provedbu terapijskog postupka, a pacijenti su na kraju, nakon višednevnih postupaka i dodatne specijalističke intervencije, otpušteni kao uspješno izliječeni. Ova situacija jasno pokazuje koliko je novi monitoring sustav ključan za pružanje optimalne skrbi pacijentima u barokomori.", naveo je za Hrvatski vojnik brigadir Hrvojem Stipančević, dr. med., specijalist medicine rada, načelnik Odjela za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu Zavoda za pomorsku medicinu.
Stipaničević je objasnio i kako radi novi sustav monitoringa, a koji je pomogao u liječenu stranaca. O tome više na kraju teksta.
"Na Zavodu je ukupno zaposleno 38 djelatnika od čega 13 liječnika, tri vojna psihologa, jedan inženjer kemije te 11 medicinskih sestara, a sustavno se provodi prijam i stručno osposobljavanje mlađih djelatnika. Pripadnici Zavoda sudjelovali su i sudjeluju u međunarodnim vojnim operacijama i misijama potpore miru kao što su ISAF, Odlučna potpora, UNDOF, Sea Guardian, ATALANTA i KFOR," govorio je 2021. liječnik i brigadir Dražen Cvitanović.
Zavod za pomorsku medicinu u javnosti se najčešće vezuje uz spašavanje života odnosno uz liječenje u barokomori, a u zadnjih 30 godina odrađeno je više od 600 žurnih intervencija.
Stručni tim barokomore u sastavu doktor medicine – medicinski tehničar – operater visokotlačnih sustava, cijele su godine neprekidno u pripravnosti za liječenje hitnih stanja, bilo da je riječ o stradalim roniocima ili ostalim hitnim kliničkim stanjima.
Stranci koje su spašavali naši vojni liječnici i djelatnici su imali dekompresijsku bolest.
Što je dekompresijska bolest?
Dekompresijska bolest (bolest dekompresije, kesonska bolest) je stanje pri kojem plinovi otopljeni u krvi i tkivima stvaraju mjehuriće koji začepljuju protok krvi ili izazivaju bol i druge simptome.
Mjehurići mogu nastati kad se osoba kreće iz okoline s povišenim tlakom u okolinu sa sniženim tlakom, što se događa prilikom izranjanja, objašnjava Medicinski priručnik:
Uzroci i sprječavanje
Ronilac ili osoba koja radi u okolišu sa stiješnjenim (komprimiranim) zrakom i koja udiše zrak pod visokim tlakom "uzima" u povećanim količinama kisik, dušik i druge plinove iz zraka. Kako tijelo neprestano troši kisik on se obično ne nakuplja. Međutim, dušik i drugi plinovi se u krvi i tkivima otapaju pa se nakupljaju. Jedini način na koji mogu napustiti tijelo je putem krvotoka i pluća—na suprotan način od onoga kojim ulaze u tijelo—a za taj proces treba vremena. Budući da se vanjski tlak snižava, što se događa tijekom izranjanja, tlak može biti nedovoljan da plinove održi otopljenima pa se u krvi i tkivima mogu stvoriti mjehurići.
►►►Važne kontakte za sve ronioce pronađite OVDJE.
Ronilac može obično spriječiti nastajanje opasnih mjehurića smanjivanjem ukupne količine plina koju tijelo apsorbira. Ta se količina može smanjiti ograničavanjem dubine i trajanja ronjenja u rasponu koji ne zahtijeva prekide dekompresije tijekom uspinjanja (ronioci ih zovu nonstop ograničenja) ili uzdizanjem s dekompresijskim zaustavljanjima kako je propisano u mjerodavnim smjernicama kao što je tablica za dekompresiju Ronilačkog priručnika Mornarice Sjedinjenih Država. Tablica daje shemu uzlaženja koja obično omogućuje izlazak viška dušika, a da ne prouzroči štetu.
Dekompresijska bolest je rijetka kad se ronioci pridržavaju nonstop ograničenja ili kad se ravnaju točno prema tablici za dekompresiju. Međutim, roniočeva moć zapažanja dubine, trajanja i dekompresijskog vremena ronjenja nije bezuvjetno točna. Mnogi ronioci, pogrešno vjerujući da su u tablicama ronjenja Mornarice ugrađene široke granice sigurnosti, ne pridržavaju se točno (strogo) navedenih uputa. Tvrdi se da novije smjernice za uzdizanje, nonstop ograničenja, tablice i kompjutori za dekompresiju koje nose ronioci imaju veće granice sigurnosti, ali se i one mogu pogrešno upotrebljavati. Kako većina tablica i kompjutora za dekompresiju nije odgovarajuće ispitna za žene i starije ronioce, te ih osobe moraju koristiti s oprezom.
Simptomi
Bol, koja se često naziva "bends", je najčešći simptom. Obično se pojavljuje u ili blizu ručnog ili nožnog zgloba, ali ju je često teško točno smjestiti. Ponekad ju je teško opisati—"duboka" i "kao da nešto svrdla u kosti"—opisi su koji se katkada rabe. U drugim je slučajevima bol oštra a smještaj je jasan. U početku bol može biti blaga ili povremena, ali može postati jača i teža.
Neurološki simptomi se kreću od blage neosjetljivosti do nenormalne funkcije mozga. Kralješnična moždina je posebno ranjiva pa prividno blagi simptomi kao što su slabost ili trnci u ruci ili nozi mogu prethoditi nepopravljivoj paralizi ukoliko se stanje odmah ne liječi kisikom i rekompresijom. Može biti zahvaćeno unutarnje uho što uzrokuje tešku vrtoglavicu.
Kasni učinci dekompresijske bolesti uključuju razaranje koštanog tkiva (disbarična osteonekroza, aseptična nekroza kosti), posebno u ramenu i kuku, što uzrokuje trajnu bol i tešku invalidnost.
Liječenje
Dekompresijska bolest zahtijeva rekompresiju u komori pod visokim tlakom, u kojoj se tlak postupno povećava tako da su mjehurići stiješnjeni (komprimirani) i "prisiljeni" na otapanje. Posljedica toga je uspostavljanje normalnog krvotoka i opskrbe kisikom. Nakon rekompresije tlak se postupno snižava, uz programirana zaustavljanja, što omogućuje da višak plinova napusti tijelo bez da prouzroči štetu.
Prijenos do prikladne komore ima prednost pred bilo kojim postupkom koji se može provesti tijekom transporta ili se može odgoditi bez teške opasnosti po život. Prijenos se ne smije odgađati čak ni ako su simptomi blagi, jer se mogu razviti veći problemi. Rekompresija će vjerojatno biti blagotvorna, bez obzira na udaljenost ili vrijeme. Nepotrebna rekompresija predstavlja znatno manju opasnost nego bilo koja mjera koja se može primjeniti u nadi da će problem jenjati bez rekompresije. Tijekom prijenosa treba primjenjivati kisik preko maske koja dobro prianja uz lice i osigurati uzimanje tekućine, a uz praćenje vitalnih znakova treba bilježiti unos i izlučivanje. Može se razviti šok, naročito u teškim slučajevima sa zakašnjelim liječenjem.
Ako se ne osigura brzo i odgovarajuće liječenje zračne embolije ili dekompresijske bolesti nameće se potpuno neprihvatljiv rizik teške i trajne ozljede.
Ronioce koji se žale samo na svrbež, kožni osip i jaki umor obično ne treba podvrgavati rekompresiji, ali ih treba promatrati jer mogu nastati ozbiljniji poremećaji. Udisanje 100%tnog kisika pod maskom za lice koja dobro prijanja može ublažiti simptome.
