Preminuo je Zoran Mikelić, kapetan duge plovidbe i dugogodišnji profesor na Pomorskom fakultetu, ali i Pomorske škole u Splitu. Godinama je svoje učenike, studente i kolege zabavljao dobrim ‘bazama‘ i pripremao ih za sve što čini život jednog pomorca, a brojni od njih su se od voljenog profesora oprostili dirljivim komentarima.
Vijest o njegovoj smrti objavljena je na Facebook stranici ‘Lako njemu on je pomorac‘, a da je Mikelić ostavio otisak na životima mnogih, jasno je i po broju komentara – njih preko 100. Tužnu vijest potvrdio nam je i Pero Vidan, dekan Pomorskog fakulteta u Splitu.
- U njegovoj karijeri, najvažniji su mu oduvijek bili učenici i studenti. Veseljak po karakteru, čovjek od mora, rođen uz more, živio za more i pomorca. Na drugom mjestu mu je bilo druženje, svaka proslava Svetog Nikole bila je njegova, uz dobro društvo, dobru priču…
Mislio je da je život crn i bijel iako to najčešće nije bilo tako. Uvijek je tražio za studente i pomorce više i još, čak i onda kada to nije bilo moguće. Nije prihvaćao da je sustav obrazovanja i izobrazbe takav kakav jest, da se stvari ponekad sporo mijenjaju, da su nam ruke kadikad vezane.
Miki je bio vizionar i probijao idejom sustav kao prova more. Živio je punim plućima, znao što voli i gdje ga život vodi i radio uvijek samo ono šta voli. I možda Miki i nije za ovaj svijet kakav jest, već za neki bolji, dalji, savršeniji. Onaj gdje je sve moguće, onaj koji je tražio. Miki je za jedan sretniji i bezbrižniji svijet, onaj gdje ga je bolest gurnula i smrt odnijela od nas.
Nek‘ mu je mirno more, uz najlipši morski pozdrav, sirenom 3 duga zvuka i jedan kratki (opis: brod pozdravlja pred dalek put i za pozdrav), i da se vidimo na nekom lipšem, boljem svijetu, kakav je zaslužio naš Miki - poručio je dekan.
Oprostili su se od njega i studenti i kolege
Jedan od komentatora u grupi predložio je da svatko tko ga je poznavao napiše o njemu koju crticu, pogotovo ako je duhovita jer je druženje s njim, kaže, moglo biti upravo samo takvo. Čini se da je komentator pogodio u srž jer su odmah nakon toga uslijedile brojne duhovite priče koje su uključivale dragog kapetana. Par njih podijelit ćemo u nastavku.
- Upozna san ga 1982. na "Admirala Purišića", di je on bija terco, a ja kadet. Kako san ja bija u čifovoj popodnevnoj gvardiji, jednom kad je on doša na most u gvardiju, izlazeći iz chart rooma, di je svitlo, u totalni mrak na mostu, čim je razgrnija koltrinu, ja san učinija mošu ka da ću ga udrit šakon. On je, onako u biti slijep jer oko nije naviknuto na mrak, blokirao rukom moj "udarac" i livon nogom učinija mavashi, te zaustavija udarac doslovno centimetar od moje glave.
"Mali, nemoj se zajebavat", reka je, još uvik mirno držeći nogu uz moju glavu, s onim šeretskim osmjehom i toplim dobrim očima, kakve je i cijeli život imao – napisao je jedan kapetanov kolega.
- Bacija je nas par na popravni. I sidimo u klupe izvadili svi karte. Daje zadatak sa onim svojim zajebantskim govorom: "Plovimo od Rijeke do Splita brzina broda je 10 čvorova, a brod se zove Posljednja Šansa". Miki bija si veliki čovik i veliki gospodin. Hvala ti lipa na svemu – prisjetio se jedan od njegovih bivših učenika.
- Zadnji susret na sajmu male brodogranje i pokojni Miki je reka... Tebe bi ovo čudo tehnike i povuklo u moru, ali mene ne može jer san stalno u Fife. RIP – podijelio je jedan od komentatora.
- Dragi moj profesore, razredniče, kolega i prijatelju. Miki, bija si prije svega veliki čovik, ljudina u pravom smislu te riči, spreman uvik svakome pomoć, uskočit kad je god tribalo za bilo šta.
Neće više ni škola, ni fakaultet bit ono šta su bili sa tebom. Svi su izgubili velikog prijatelja, kolegu, zanesenjaka, dobrog čovika.
Obitelji iskrena sućut, a tebi neka budu mirne nebeske pučine kapetane. Siguran san da im neće gori nikome bit dosadno s tebon!!! - zaključio je jedan pomorac.
Ovim putem obitelji Mikelić i svima kojima je bio blizak želimo izraziti iskrenu sućut, a kapetanu Zoranu želimo mirno more!