Mate ovu vožnju nikad neće zaboraviti, u jednom trenutku autobus je utihnuo: ‘Bila je bez svijesti, nije disala...

Mate Balić, “Prometov” vozač, nikad neće zaboraviti vožnju popularnom linijom 37 od Splita do Trogira, kao ni petnaestogodišnju putnicu kojoj je zajedno s kolegom kontrolorom te večeri spašavao život.

U trogirskom busu uvijek je živo. Posebice u vožnji od 20.10, kad autobus prepune srednjoškolci iz Solina, Kaštela i Trogira koji se nakon nastave vraćaju kući. Malo prije Kaštel Sućurca, u jednom su momentu stale smijade, ćakule, zafrkancije, kad je mladoj putnici naglo pozlilo.

U trenutku kad je izgubila svijest, igrom slučaja, igrom sreće, iza nje se nalazio kontrolor, koji ju je uspio uhvatiti u padu. Mate je odmah uočio što se događa, zaustavio je vozilo pokraj ceste, brzo otvorio srednja vrata i izjurio pomoći kolegi. Djevojku u besvjesnom stanju polegli su na tlo. Tada je počela bitka za život. Mate i kolega znali su što treba raditi.

– Ja vozim, kolega pregledava karte, i sve bi bilo isto kao i uvijek, uobičajeno za tu turu, da oko Sućurca odjednom nisam čuo graju. Vidim, događa se nešto, u sekundi shvatim da je nekome pozlilo, čujem povike, djevojka je u pitanju. Odmah zaustavim autobus i skočim pomoći kolegi, koji ju je čvrsto držao.

Izvukli smo je van i polegli na tlo. Bila je bez svijesti, nije disala, oči su joj se bijelile. Strašna scena, virujte mi. Izmjerim joj puls, srce je tuklo kao ludo, nisam joj ga mogao izmjeriti kako je tuklo. Pokušali smo joj dati umjetno disanje, ali vidili smo da srce tuče pa smo je okrenuli na bok. Kolega joj je brzo izvadio jezik da se ne bi ugušila.

Saša Burić/Cropix

U tom trenutku mozak ti radi kao lud, znaš da tom ditetu moraš pomoći, moraš je sačuvati da nam dublje ne upadne u komu... Ježim se od svega toga, virujte mi, čim se svega sjetim. Dok je ležala na tlu, misliš samo kako da joj pomogneš. Ali sad kad je sve završilo, dođe mi jeza – govori nam Mate.

Minute kao vječnost

A onda su svi skočili. Jedna prijateljica brzo je nazvala Hitnu, odmah se među putnicima našla i boca vode. Iz susjedne kuće dotrčali su ljudi, donijeli su deku. Druga prijateljica iz busa odmah je nazvala djevojčina oca. Mate i kolega za to su joj vrijeme masirali vratne žile, vlažili joj usta vodom.

Djevojka koja je bila na liniji s Hitnom sve im je to vrijeme prenosila poruke liječnika. U tom je trenu vozilo Hitne pomoći iz Kaštel Starog već bilo na putu za Sućurac. Djevojčin puls i nadalje se nije smirivao. I dalje nije disala. Mate i kolega održavali su je na životu, masirali joj vratne žile, novinama mahali iznad nje radi friškog zraka.

– Tih desetak minuta, koliko je Hitnoj trebalo da kroz gužvu dođe do nas, učinilo mi se kao vječnost. Sad me ljudi često pitaju: “Mate, kako ste znali što treba napraviti?” Znaš, jednostavno znaš, ostane ti to dok su te učili za vozača, čuči negdi unutra. Znaš da moraš pomoći, to je nečije dite, i ja imam dicu, i kolega ima dicu. Svi su skočili, svatko je u tom trenu pripomaga na svoj način. Ma nismo mi junaci, to je skroz normalno, svatko bi to učinio – kaže Mate skromno.

Kad je Hitna odvezla djevojku u pratnji oca, koji je odmah dojurio, Mate je nastavio vožnju do Trogira. Ali nakon što je došao kući, počela su pitanja. Mučilo ga je je li sve dobro napravio, je li nešto pogriješio, pitao se zašto se djevojka nije budila. Teško je, kaže, tu noć zaspao, izmučile su ga nelagode, briga. Zvao je sutra Dječji odjel splitskog KBC-a. Smirio se tek kad je čuo da je djevojci dobro. I da je puštena kući. Problem je nastao, rekli su mu, zbog naglog pada šećera. Tada je, kaže, prodisao.

– Kada su mi na odjelu rekli da će biti dobro, srce mi je odjednom naraslo kao kuća. Preplavio me osjećaj sriće. Znao sam tada da smo napravili nešto dobro. Stalno se čujemo i pričamo, imamo isti taj osjećaj te radosti da si nekome pomogao – veli Mate.

Ljudi čestitaju

On misli da je sve to nekako nepotrebno isticati i tome nepotrebno pridavati veliko značenje. Ali dok smo kroz razgovor u kafiću pili kavicu, puno mu je puta zazvonio mobitel. A da znate koliko ga je ljudi u prolazu zovnulo imenom i mahnulo mu, nasmiješilo mu se, reklo mu: “Bravo, Mate!”... Ljudi ga već zaustavljaju na cesti, prilaze mu i nepoznati pa mu čestitaju. Već 25 godina je u “Prometu”, prekaljeni je vozač, svega se nagledao. Zanimanje je to koje je često pod naletom bijesa, napada divljaka, pa mu ovakve stvari nekako gode srcu.

– Znate, ovo što smo mi pomogli, to je jedna lijepa stvar ne samo za mene i kolegu, nego i za sve moje kolege, i za firmu. Često smo na udaru gnjeva, kritika. Ali i mi smo ljudi, nije nam lako sve to slušati. I onda ti nekako godi kad ti kažu “bravo, bravo, čestitamo vam”. Nekako uvijek govorim, svatko bi od nas vozača ovako postupio, znam da bi – veli nam Mate.