IX. Bojna HOS-a postrojba je o kojoj je napisano stotine članaka, ali niti jedan do sada o jednom od njezinih najvećih heroja - Anti Pruži zvanom Tonči. Dijete Dalmatinske zagore, vrhunski školovani kuhar i mladić koji je živio 100 na sat bez kalkulacija je 1991. krenuo rat. Pri jednom od juriša na bunkere ranjen je u nogu, no vrlo brzo vratio se svojim suborcima na Svilaju gdje je prije 30 godina prestalo kucati njegovo srce. Uspomena na ratnika dječjeg lica nije izblijedila u mislima njegovih suboraca i njegove obitelji. On živi s njima, baš kao što će u vašim mislima oživjeti kroz ovaj članak.
Ante je rođen u Splitu 28. studenog 1972. godine, a odrastao je u Zagvozdu, točnije zaseoku Pružići. Skromno, marljivo i veselo dijete vrlo je brzo odrastalo. Više je vremena provodio pomažući majci i ocu oko zemlje i životinja nego u igri. Iako je volio spačke, bio je zreliji od ostalih vršnjaka.
Brat Mišo i sestre Ivana i Ankica sjećanje na njega započinju gotovo istim riječima:
"Živio je jako brzo, kao da je znao da neće dugo živjeti. Takvi mladi nisu svjesni da će trajati kratko, a kao da jesu. Tonči je svašta htio u malo vrimena."
Njegova najveća ljubav bilo je kuhanje koje ga je zanimalo od kad je znao za sebe. Volio je eksperimentirati u kuhinji, pisao vlastite recepte, a najveći majstor bio je za jela pod pekom. Sestra Ankica sjeća se njegovih kulinarskih početaka:
"Nedjeljom bi imali malo bolji ručak i majka je, dok smo mi išli u crkvu, ostajala doma praviti ga. Kada je Tonči krenuo u više razrede osnovne škole znao je majci kazati neka ona ide na misu, a da će on pripremiti obiteljski ručak."
Već u djetinjstvu otišao je živjeti u Split sa starijom sestrom Ankicom koja je ondje upisala srednju školu. Tonči je tako osnovnu školu završio na Brdima da bi zatim upisao ugostiteljsku školu u kojoj se školovao za kuhara. Ankica ističe da je bio omiljen u društvu, a osobito među suprotnim spolom:
"Cure su ga puno volile, ludile za njim. Čak su se dvije iz mog razreda u srednjoj školi, ispred škole potukle zbog njega. Mada su bile starije godinu od njega."
Pred sam rat, 1990. godine otišao je u Srbiju odslužiti vojni rok u Jugoslavensku narodnu armiju koja je u to vrijeme sve manje i manje bila "narodna". U vojsci je naravno bio – kuhar. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, u proljeće ‘91., odlučio je s kolegom napustiti JNA. Otkriven je te je, na vojnom sudu u Nišu, osuđen na jednu godinu zatvora zbog dezerterstva. U listopadu 1991. ipak je pušten na slobodu te se vratio u Hrvatsku. Maltretiranja koja je proživio u Srbiji, probudila su u njemu dišpet te ga
potaknula da se dragovoljno prijavi u HOS i ode u obranu domovine. Uz to, od malih nogu, otac Frane i majka Darinka odgajali su ga kroz ljubav prema domovini. S prvim vodom HOS-a koji je vodio Marko Skejo otišao je tada na teško drniško bojište. Na položajima u okolici sela Umljanovići Ante je zapravo branio Split prema kojemu je onuda naumio Ratko Mladić sa svojim 9. kninskim korpusom JNA. Njegov zapovjednik Marko Skejo ističe:
"Ante Pruže bio je golobrad mladić dječjeg lica za kojeg nisam bio niti siguran je li punoljetan. Imao je baš "bejbi facu", brada mu još nije počela rasti. Bio je izuzetno hrabar, a često sam ga morao opominjati jer je išao bez naredbi iza neprijateljskih linija. Bio je toliko hrabar da mi ga je bilo vrlo teško obuzdati. Sve što je trebalo za obranu Hrvatske on je to posjedovao u sebi, čak i više nego što je trebalo."
Nakon nekoliko mjeseci, na poziv prijatelja, Ante je prešao iz HOS-a u 40. inženjerijsku bojnu Hrvatske vojske s kojom se usavršio u poslovima miniranja i razminiranja terena. Tijekom operacije "Maslenica" 1993. u zaleđe Zadra, točnije Škabrnju, dolazi i njegova IX. Bojna HOS-a. Tonči se tada vratio u matičnu postrojbu gdje se osobito zbližio s Ircem Tomom Crowleyem od kojeg je upijao znanja vezana uz minsko-eksplozivna sredstva za koja je Irac bio najveći stručnjak u postrojbi. Potom je opet slijedilo dobro poznato drniško bojište i planina Svilaja. Ondje je dva puta bio ranjen – jednom u ruku i jednom u nogu. Nakon drugog ranjavanja koje se dogodilo u rujnu 1993. nije ni par dana bio na oporavku. Brat ga je posljednji put vidio na autobusnoj stanici Solinska u Splitu kada je Tonči ušao u autobus za Drniš. Marko Skejo otkriva kako je Antu srce vuklo natrag na prvu crtu:
"Pamtim ga pored ostalog i po tome što je prije smrtonosnog ranjavanja bio dva puta ranjen, a iako mu rane nisu ni zacijelile on se vraćao nama na teren jer je osjećao da mora biti tu. Taj ratni adrenalin u Anti je postojao više nego kod drugih te je on vrlo brzo stasao u pravog ratnika. Često je boravio iza neprijateljskih linija, a osobito pamtim akciju u kojoj se sa suborcima sa Svilaje spustio prema selu Baljaci gdje su zarobili strica četničkog vojvode. Uvijek je bio među prvima kada se išlo iza neprijateljskih linija."
Potkraj listopada 1993. Ante Pruže sa suborcima je dovukao bestrzajni top na kotu Ivova Glava na Svilaji. Cilj je bio uništiti neprijateljski bunker. Ante Lozina prisjetio se kobnog 30. listopada 1993. godine:
"Napravili smo zaklon i pripremili top. Čekali smo pogodan trenutak za akciju i kada je vjetar stao ispalili smo granate. Nije prošlo puno vremena oni su uzvratili vatru. Prva njihova granata pala je 500 metara od nas, a druga točno između mene i pokojnog Tončija."
Antu Pružu su pogodila tri geler, sva tri u vitalne organe. Ante Lozina je pak pogođen s više gelera, ali niti jedan nije oštetio vitalne organe. Suborci su brzo krenuli u akciju spašavanja, nosilima su ih nekoliko sati spuštali sa Svilaje, a zatim su helikopterima HOS-ovci prevezeni prema splitskoj bolnici na Firulama no Pruže je imao preteške ozlijede i preminuo je. Lozina se prisjeća kako su mu tek nakon 10-ak dana, dok se oporavljao, rekli da je njegov najbolji prijatelj poginuo:
"Meni nisu htjeli reći da je poginuo, no ja sam vidio da njega nema i slutio sam što se dogodilo. Teško sam to podnio i ne prođe dan da ga se ne sjetim. Tonči i ja bili smo stvarno najbolji prijatelji, kako na terenu, tako i van terena. Na ratištu smo zajedno išli u izviđanja, radili prolaze kroz neprijateljska minska polja i bili u nebrojeno mnogo akcija. Tonči je znao jako dobro baratati minama, učio je puno od Irca Toma koji ga je jako volio.
Pamtim jednu akciju u kojoj smo jurišali na bunker. Tonči je trebao ubaciti bombu u bunker, a ja sam ga pokrivao pucajući iznad njegove glave. Pucao sam iznad njega i nadao se da ga neću pogoditi. Ne mogu to ni opisati. Kada je stigao do bunkera izvadio je osigurač iz bombe i nije ju odmah bacio nego je par sekundi čekao kako mu je oni iz bunkera ne bi stigli vratiti. Kada je zakoračio i bacio bombu ona je odmah eksplodirala i njega ranila u nogu. Poslije Irca Toma Crowleya on je najveći heroj IX. Bojne HOS-a, za mene čak i veći od Toma jer smo bili jako bliski."
