Prof. Goran Senjanović znanstvenik je svjetskoga glasa, jedan od najboljih teorijskih fizičara uopće. Svoj život je posvetio fizici, a osobno je sudjelovao i doprinio razvoju fizike elementarnih čestica u zadnjih nekoliko desetljeća te je surađivao s gotovo svim svjetskim imenima u ovom području znanosti. Prof. Senjanović je završio studij fizike u Beogradu, a doktorat znanosti je stekao na City University u New Yorku. Veći dio svoje karijere proveo je na International Centre for Theoretical Physics (ICTP) u Trstu, gdje mu je uručeno i počasno zvanje profesora emeritusa. Sada je profesor na Ludwig Maximilian Sveučilištu u Münchenu, trenutno najboljem sveučilištu u Njemačkoj. U prosincu je u svom rodnom Splitu održao zanimljivo predavanje ‘Skrivena ruka prirode’, a spominje se i njegov mogući dolazak u Split, odnosno na splitsko sveučilište u okviru prestižne Chair pozicije koja bi bila prva takva u Hrvatskoj, i koja bi promijenila paradigmu organizacije hrvatske znanosti.
Što vam daje snagu, inspiraciju da cijeli život posvetite fizici?
-Ljubav, gušt, ali i više od toga - ja bez fizike jednostavno ne mogu živjeti. Na neki način sve počinje i završava fizikom. No, da budem iskren, ne znam kako bi bilo da nisam postigao uspjeh u radu i svjetsko priznanje kolega u oblasti. Da li bih i onda ustrajao u teškim momentima, kad sve zapne, kad izgubiš pravac, inspiraciju, kreativnost? Vidite, rekao bih da čak ni uspjeh nije sam po sebi dovoljan da ne izgubite entuzijazam, barem ne za mene. Iza toga je stajao jedan konstantan san, a to je i želja za širim društvenim priznanjem. Duboko vjerujem da, ako ste ozbiljan znanstvenik posvećen svojoj nauci, onda sanjate velike snove u kojima možete čak ući u povijest vašim postignućima. Ali, da budem iskren, i da time postanete priznati i poznati, pa čak i slavni. Možda netko kao ja ne može biti slavan u Hrvatskoj kao recimo Goran Ivanišević - da uzmem primjer mog imenjaka - jer fizika ipak nije popularna kao tenis, no svejedno, san o slavi je uvijek bio i ostao prisutan u mom životu.
Je li se onda osjećate priznatim u Hrvatskoj?
-Ne stvarno, iako se stvari napokon mijenjaju. Da budem iskren, mene osobno boli što nisam dovoljno poznat čak ni u Splitu, mom gradu - pogotovo što vidim da su mnogi naši znanstvenici čak i slavni. To doživljavam kao nepravdu, a nepravde donose bol, barem meni. Kao recimo nepravda da na primjer toliko malo ljudi zna za George Zweiga, jednog od utemeljitelja moderne fizike čestica, čovjeka koji je promijenio paradigmu razumijevanja svijeta. On je otac teorije postajanja kvarkova, od kojih su napravljeni proton i neutron, dakle sve atomske jezgre. Drugim riječima, i Vi i ja, i cijeli svijet. Dok recimo za Stephena Hawkinga svi znaju iako su njegova postignuća neusporedivo manja. Ima ljudi čak i u fizici koji ne znaju za Zweiga, a kamoli izvan nje. Da bude apsurdnije, prije dvadesetak godina dva japanska fizičara dobila su Nobelovu nagradu za predviđanje nekih novih kvarkova, a sam otac fundamentalne ideje je nije dobio. To je nevjerojatna nepravda. To me izluđuje već godinama i osobno sam pokušao mobilizirati neke velike nobelovce koje sam dobro poznavao poput Steven Weinberga, Frank Wilczeka (bivšeg suradnika), Gerard ‘t Hoofta - kreatore moderne fizike čestica - da mu se uruči ta zaslužena nagrada, ali nažalost nisu pomogli unatoč obećanjima. Imao sam i prepisku sa šefom nobelovskog odbora kojega sam dobro znao, Lars Brinkom, i iz njegovih odgovora se moglo vidjeti - između redova - da ne znaju kako mu uručiti nagradu zbog osjećaja krivice što mu je nisu uručili ranije. Iako mi je pravda važna sama po sebi, duboko vjerujem da je adekvatno priznanje centralno za razvoj društva.
Vidite, ja nisam u nikakvoj važnoj komisiji, nikada nisam bio šef ničega, moj život je isti kao život mojih doktoranada. Ja se probudim svako ujutro u nadi i želji da napravim nešto novo u fizici. No pored toga sam želio oduvijek napraviti više u svojoj sredini, a naročito u Splitu. Ali, da bih mogao napraviti nešto značajno, ja moram biti prepoznat i priznat, inače neću imati ni-kakvu moć djelovanja. Zato mi je javno priznanje tako važno i za sreću kao da napokon dolazi nakon desetljeća marginalizacije. To mi daje nadu da ću uspjeti u mojoj želji stvaranja - još jednom - vrhunske istraživačke grupe, i to u samom Splitu.
U palači Milesi ste sredinom prosinca održali predavanje na temu “Skrivena ruka prirode”?
-Predavanje je bilo o osnovnom pitanju u fizici elementarnih čestica: da li je priroda u svojoj osnovi lijevo - desno simetrična, što je suština mog rada u fizici. Stoljećima se vjerovalo da će svi zakoni prirode biti nepromjenjivi kada lijevo ide u desno. U nekim silama poput gravitacije to je i zaista tako. No, u ljeto 1956. godine dva mlada Kineza, Chen Ning Yang i Tsung-Dao Lee postavljaju pitanje, a što ako to nije uvijek tako? Pitanje se odnosilo na tzv. slabu silu, odgovornu za termonuklearne procese u Suncu. Vidite, život elementarnih čestica izrazito je nasilan, ako sam ja teži od vas i od gospođe za stolom do nas, ja bih se raspao u vas dvoje ako interagiramo! Slaba sila, odgovorna za te raspade, čini da Sunce s
ja, da ti nasilni termonuklearni procesi čine današnji dan ovako sunčanim i lijepim. Lee i Yang kažu tada da upravo u toj sili priroda možda nije simetrična, i to je poput atomske bombe odjeknule cijelim svijetom. Chien-Shi-ung Wu, jedna od tada rijetkih žena u fizici, sa suradnicima odmah pravi eksperiment i pred Božić otkriva ne samo da nije simetrična, već da je slaba sila potpuno asimetrična - samo lijeve čestice međudjeluju. Da bi razumjeli šok što ga je to otkriće proizvelo, dovoljno se prisjetiti da su već sljedeće godine Lee i Yang, sa jedva preko 30 godina, dobili Nobelovu nagradu. Ta lijevo-desna asimetrija je s vremenom postala dogma i osnova je današnje Standardne teorije svih sila među česticama. Ipak, 1974. godine, Abdus Salam, jedan od kreatora Standardne teorije, zajedno sa Jogeshom Patiem postavlja tezu da priroda možda ipak jest simetrična, ali mi to ne vidimo jer nemamo dovoljno dobar ‘mikroskop’, tj. snažan akcelerator. Tu ideju nastavljamo moj voditelj na doktoratu Mohapatra i ja, te gradimo današnju lijevo-desno simetričnu teoriju. Ja sam osobno odmah osjetio i vjerovao, a i dan danas vjerujem, da je to tako i da je u svojoj osnovi priroda simetrična. No, još uvijek nemamo dokaze. Na žalost u fizici elementarnih čestica treba dugo čekati, trebaju vam novi uređaji, novi i veći akceleratori. Tek sada je Veliki sudarač hadrona (Large Hadron Collider, ili LHC) na CERN-u spreman da ispituje tu teoriju, kao i novu fiziku u cjelini. Nakon što je prije desetak godina pronašao Higgsov bozon, ključnu česticu standardne teorije. Inače, u vezi prijašnjeg pitanja - na mom predavanju je bilo stotinjak ljudi, za grad od 200 tisuća ljudi, za mene premalo, Ja živim za komunikaciju i divulgaciju fizike kojom se bavim i sanjam o tome da prenesem njenu ljepotu i moju ljubav prema njoj. Da budem iskren, bio bih sretan tek ako bih mogao barem napunit naše kazalište.
Što točno tvrdi vaša teorija?
-Tvrdi, kao što je tvrdila od samo začetka, da, pored ostalog, neutrino ima masu. Neutrino, ta misteriozna, čudna čestica koja sad dolazi iz Sunca dok mi ovdje sjedimo i pričamo. U svakoj sekundi, kroz naš svaki centimetar kvadratni prođe njih desetak milijardi, bez da prave ikakvu štetu. To je nevjerojatno. Sve čestice kada prolaze kroz nas u velikom broju uništavaju tkivo, ali neutrino ne. On praktički ne intereagira ni sa kime, ne djeluje na nas. Naravno, ponekad da, jer inače ne bismo znali da postoji. Standardna teorija svih relevantnih sila među elementarnim česticama je tvrdila da neutrino nema masu, dok naša zahtjeva obrnuto, i to zbog same strukture. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća su mi mnogi - čak i očevi Standardne teorije - govorili da gubim vrijeme, jer su ‘znali’ da neutrino nema masu. Trebalo je proći skoro 25 godina da eksperiment dokaže da smo mi bili u pravu, danas znamo sa sigurnošću da neutrino ipak ima masu. Iako jako malu, oko milijun puta manju od mase elektrona, koji je i sam lagan, oko 1000 puta lakši od protona i neutrona. To je dakle ozbiljna indikacija da smo možda u pravu i da je naša lijevo-desno simetrična teorija ipak točna. Ostaje na LHC-u da je dokaže ili obori. Oba velika detektora na LHC-u, CMS na kom su i naši eksperimentalci, i ATLAS, danas aktivno traže nove čestice i nove interakcije koje predviđa naša teorija. To je meni ogromno priznanje i daje mi podstrek i snagu za nova istraživanja.
Priželjkujete li Nobela?
-Nezgodno je to pitanje, imam li se pravo nadati da dobijem Nobela? Da bi netko od nas sanjao da ga dobije, mora se više stvari dogoditi. Broj jedan, da ste jedan od osnivača neke fundamentalne teorije, a broj dva da se ta teorija potvrdi eksperimentalno. Ja sam za sreću jedan od očeva lijevo-desno simetrično teorije koja, kao takva, zadire u možda najsuštinskiju paradigmu prirode. Trenutno, kao što sam rekao, još uvijek nema eksperimentalne potvrde za tu teoriju, dakle nije fer da govorimo o tome kao o realnosti. Otkrića su čuda, pa znate koliko lijepih otkrića završi u košu povijesti. Ne mogu reći da se toliko nadam Nobelovoj nagradi, koliko saznanju da je ono što radim cijeli svoj život točno. Svako jutro kada se probudim provjeravam da li je eksperiment to potvrdio. Nas je četvero razvilo tu teoriju, Salam, Mohapatra, Pati i ja. No četvero ljudi ne može dobiti Nobelovu nagradu. Zamislite, to se eksperimentalno potvrdi i sada nas četvero mora nekoga odbaciti, bilo bi svakako zanimljivo vidjeti tko bi to bio. No, u međuvremenu je Salam umro i ostali smo samo nas trojica, kako Nobel zahtijeva.
Inače Salam, kao što sam rekao jedan od tvoraca Standardne teorije, i time besmrtnik u fizici, je bio osnivač ICTP-a koji je s vremenom postao jedan od glavnih svjetskih centara za teorijsku fiziku. Na njegov sam poziv 1991. godine tamo izgradio svjetski priznatu grupu iz fenomenologije elementarnih čestica. Salamova smrt je bila veliki gubitak za naš institut, a meni osobno još i veći jer smo dijelili i zajedničko istraživanje. No, bilo bi ironično da - pod pretpostavkom da naša teorija bude potvrđena - on meni omogući dobitak Nobelove nagrade.
Zainteresiranost mladih za fizikom?
-Boraveći u Hrvatskoj otkrivam da je sve manje i manje zainteresiranih, da se sve manje studenata upisuje na fiziku. Oprostite mi na iskrenosti, ali ne mogu ne spomenuti da recimo moji kolege u Splitu vjeruju da bi se broj studenata vjerojatno znatno povećao kada bih ja držao više javnih predavanja. Po njima bih ja mogao motivirati mlade, prikazati fiziku živom, lijepom i senzualnom.
Sve se glasnije priča o tome da ćete biti prvi znanstvenik i profesor kojemu će splitsko sveučilište ponuditi Chair poziciju?
-Već sam dobio ponudu i to je prva takva pozicija u Hrvatskoj, presedan u paradigmi organizacije znanosti kod nas. Chair pozicije su specijalne pozicije, koje postoje već odavna u nekim zemljama, kao npr. u Engleskoj. No, nakon 2. svjetskog rata dobivaju mnogo veću važnost. Amerika ih razvija kao alat razbijanja hegemonije vrhunskih sveučilišta poput Princetona, Harvarda, Yalea, Stanforda,.. Ideja je dovesti velike znanstvenike i na manje važna sveučilišta, time što se obično stvaraju i nove istraživačke grupe oko njih. Kao što znamo, na sveučilištu imamo kategorije docenta, izvanrednog profesora i redovitog profesora. One idu po lokalnim kriterijima, ne mogu Split i Harvard imati iste kriterije. Dok Chair pozicija mora ići po internacionalnim kriterijima, gdje vi stvarno pokušate privući i najbolje svjetske znanstvenike koji onda na vašem sveučilištu pomažu napraviti krupne iskorake.
Moram reći da sam ovom ponudom izrazito iznenađen. Ovo je apsolutno najbolji, rekao bih skoro jedinstven, način da podignemo znanost na novu razinu! Splitski rektor prof. Dragan Ljutić je pokazao veliku viziju i želju da stvorimo vrhunsku grupu teorijske fizike elementarnih čestica. Uz mene dolaze i dvoje mlađih istraživača s permanentnim pozicijama, te dvoje postdokoranata. Uz to se stvara i doktorski studij iz fizike elementarnih čestica, koji je do sada postojao samo u Zagrebu. Time se od prvog momenta stvaraju uvjeti za vrhunsku svjetsku grupu, te pomaže i razbijanju centralizacije u Hrvatskoj. Ovo je povijesni trenutak i jako mi je drago da napokon imam priliku da u svojoj zemlji, mom Splitu, napravim ono što sam bio uspio u Trstu prije mnogo godina.
No, za to je potrebna i pomoć od gradskih očeva, jer nam treba i adekvatan prostor i uvjeti da privučemo mlade briljantne fizičare. Ko što znate, naše plaće su nažalost dosta ispod razine u razvijenim europskim državama. Kao minimum bi bilo poželjno da se ti ljudi mogu barem oslobodit plaćanja stanarina. Za sreću je splitski gradonačelnik Ivica Puljak fizičar, koji je često naglašavao kako je učio teoriju od mene. Ja sam siguran da će on dati sve od sebe za dobrobit fizike i znanosti u cjelini, na način da pomogne ovom značajnom projektu. Moram naglasiti da se radi o relativno malim svotama novca. Krajnje je vrijeme da se financiraju projekti koji zahtijevaju manje novca. Tendencija je uopće, i u svijetu i kod nas, da se daju ogromni novci za ponekad čak dubiozne projekte.
Neostvarene želje za 2024. godinu?
- Kao prvo bih spomenuo želju da moja lijevo-desno simetrična teorija prirode bude napokon provjerena - preciznije, da LHC nađe novog glasnika nove sile koju ta teorija predviđa. Prije 40 godina sam, u suradnji sa mojim prijteljem Wai-Yee Keungom, napisao rad koji mijenja paradigmu ispitivanja mase neutrina na hadronskim sudaračima. Da budem specifičan, želja mi je da ono što se danas zove Keung-Senjanović proces bude otkriven. Drugo, kako je sada ta Chair pozicija napokon i konkretno predložena, mogu iskazati svoj entuzijazam i želju da što prije krenemo s organizacijom svjetske grupe. Preko seminara, radionica i konferencija na kojima bismo uključili mlade ljude, kako bi što prije pomogli doljevu mozgova. Što god bilo sa mnom, stvaranje Chair pozicije je nešto što od srca želim da se dogodi hrvatskoj znanosti. Treća želja je vezana za moj rodni grad Split. Kada živite vani, još bolje vidite kako je jedan od najljepših gradova na svijetu potpuno izgubio život u sebi. U centru grada više nema života, a cijene su otišle u nebo. Želja mi je da se vrati život u centar grada, da on ne bude samo jedan veliki kafić i restoran.
