Križanje Vukovarske ulice i Ulice Bruna Bušića odaje dojam tipičnog, potpuno bezazlenog gradskog raskrižja koje ni po čemu ne odudara od drugih prometnih spojeva, no ako vam pogled skrene prema gore možete vidjeti da ga nadzire čak 17 kamera. Da, dobro ste čuli, 17 digitalnih očiju koje motre svaki potez koji napravite na ovom uskom prometnom području.
Paralelno s rastom vozila koja stvaraju nesnošljive gužve na gradskim cestama, raste i broj razularenih vozača kojima nije mrsko proći kroz crveno svjetlo, manevrirati između pješaka ili vam oduzeti prednost i usput riskirati život da bi se progurali koji metar bliže i došli koju minutu prije. Užurbani moderni život vam garantira kako će mnogi od njih usput tipkati na mobilne uređaje i da će ponekad zaboraviti na sigurnosni pojas, a u kasnim večernjim satima će se sigurno popiti i koja kapljica više.
Zbog svega toga vjerojatno nijednom savjesnom građaninu ne smeta da lokalna vlast u suradnji s komunalnim i policijskim snagama te uz pomoć novih tehnoloških rješenja uvede reda na gradske ceste koje su postale zagušene sve većim brojem vozila. No, nameće se pitanje postoji li zdrava granica između inteligentnog upravljanja prometom i blage uznemirenosti koju izaziva ovaj gotovo orvelovski pristup videonadzoru u kojem ni mušica ne može proći, a da je ne skenira budno par desetaka kontrolnih uređaja.
Je li moglo jeftinije?
Ivica Puljak se prošle godine pohvalio da će Split dobiti jedan od najmodernijih inteligentnih transportnih sustava u Europi te da ovaj ITS podrazumijeva pristupanje adaptivnom upravljanju prometom. Krajnji ciljevi su olakšanje kretanja, podizanje razine sigurnosti, uravnoteženje vremena prolaska vozila te navodno - uštede u troškovima. Uzevši u obzir činjenicu da sve ovo košta skoro 12 milijuna eura i da je na jednom benignom raskrižju niknulo čak 17 kamera raznih vrsta, oblika i funkcija, valjalo bi javnosti prezentirati kakav je uspjeh postigao nadzor na raskrižjima koje je već oplemenio ovaj sustav. Koliko je troškova smanjeno, koliko je vozača sankcionirano, koliko se točno promet ubrzao i što to može snimiti 17 kamera, a ne može, recimo, pet ili deset?
Drugi problem je etičke prirode i pitanje kojim se, ne sumnjamo, kvalitetni prometni stručnjaci koji su ponudili ovo rješenje nisu odveć zamarali, a to je imamo li više ikakvo pravo na privatnost i kada je nadzora - previše? Odavno smo zagazili u digitalnu eru u kojoj nam se osobne informacije i privatni podaci zloupotrebljavaju na svakom koraku, a GDPR i druge odredbe pokušavaju kako-tako vratiti davno izgubljenu privatnost. Zato posebnu nelagodu izaziva prizor stotina i stotina kamera po gradu koje nas skeniraju čak i kad se odmaknemo od mobitela i računala.
Također, ne bi bilo na odmet tu i tamo vidjeti prometnog policajca kako regulira promet na raskrižjima i hvata nepoćudnike na cesti, pošto je njihova prisutnost kudikamo autoritativnija i ljudskija od ovog sveprisutnog ‘Big Brothera‘. Kada smo tražili prometni nadzor i smanjenje gužvi, nismo htjeli klinički rendgen, a naš apel za sigurnost definitivno nije podrazumijevao pretvaranje gradskih ulica u domaću verziju Fort Knoxa.