Ivan Kovačić trebao je biti, valja to reći odmah na početku, običan splitski pošćer.
Onaj koji je puku i gospodi na kućni prag donosio pisma i kartoline, prenosio poruke, poslije uručivao i penzije. Od onog soja ljudi koje su svi znali i koji su znali sve u gradu.
Bez neke velike škole, po rođenju zemljoradnik – težak s malo ili ništa vlastite zemlje, s ocem koji je umro rano i majkom koja ga je uzdržavala trgujući tekstilom na Pazaru, Kovačić se nakon povratka iz talijanskog zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu planirao zaputiti "preko bare". Kod brata u Chicago, kamo su hrlili Dalmatinci u potrazi za američkim snom.
Već je imao i kartu u džepu, ali su ga zeznule američke useljeničke kvote. Stoga je posao potražio u splitskoj Direkciji pošta, telegrafa i telefona u t...