Kažu da slika govori tisuću riječi. A kad slika ima i ton, priča je još rječitija. I tako smo dobili dva vrlo rječita video snimka mlade Thompsonove publike, snimljena od strane video tima ‘Slobodne‘ uoči koncerta ovog pjevača u Dugopolju.
Dakako, ovo „rječita” valja shvatiti kao metaforu, jer je jedna od najuočljivijih zajedničkih osobina djevojaka iz ova dva videa upravo nedostatak rječitosti. Iako bi netko neupućen očekivao da publika koja voli pjevača domoljubne tematike i sama ima izražene domoljubne karakteristike, npr. dobro poznavanje hrvatskog jezika, iskazi ovih djevojaka odaju da to poznavanje nije osobito.
VIDEO 1.
Neke od tih djevojaka zacijelo dolaze iz dijaspore, pa se možda zato slabije snalaze s hrvatskim jezikom, ali gro snimljenih cura ipak je iz naših krajeva. Međutim, ne znaju sklapati rečenice, koje su u njihovoj izvedbi mahom eliptične, donekle s iznimkom jedne djevojke iz prvog videa (koji se odnosi na ustaški pozdrav „Za dom spremni”), čiji odgovori i po smislenosti odskaču od otužnog retoričkog prosjeka ostatka mlade Thompsonove publike.
Govoreći o upotrebi ustaškog pozdrava, jedino je ta djevojka lucidno ustvrdila kako je malo vjerojatno „da će to ikakva policija i kazne iskorijeniti općenito iz našega naroda”, kao što je i jedina ispravno ocijenila da za proustaški resentiman u hrvatskom društvu nije odgovoran rat, nego politika.
„Kao neko ‘ko živi ‘vamo, rekla bi da je tu politika i dalje veliki uzrok svega”, prosudila je ta Thompsonova poklonica.
Duboki nesporazum
Za razliku od nje, druge mlade posjetiteljice koncerta u Dugopolju bezrezervno podržavaju ustaški pozdrav („da”, „naravno”, „podržavamo”), ne lupajući glavu o povijesnom značenju tog pozdrava. Na to pitanje odgovaraju bezazleno, kao da ih pitaš podržavaju li povećanje plaća ili više sunca vikendom. Nula posto svijesti o zločinačkom karakteru tog pozdrava i svega što je on simbolizirao u WW2. Nula posto svijesti o rasnim zakonima u NDH, koncentracijskim logorima i drugim strahotama ustaškog režima koje se ne mogu isprati ni u milijardu voda.
U tom smislu, karakterističan je odgovor jedne djevojke na pitanje zbog čega se Thompsona veže uz NDH i ustaštvo. „Pa pjeva o slobodi. To je nama, ono, život. Borili smo se za to i ljudi su se borili, tako da... Jako smo povezani sa slobodom”, rekla je ta djevojka. Iz njezina odgovora očitavamo duboki djevojčin nesporazum sa stvarnim značenjem novinarskog pitanja. Ona evidentno misli da su NDH i ustaštvo nešto pozitivno, pa je pitanje sebi prevela otprilike ovako: „Što je to tako dobroga i značajnoga Thompson napravio pa da ima tu čast da ga vežu uz veličanstvenu NDH i plemenito ustaštvo?”
Ona se zapravo upinje dokazati kako Thompson jest zaslužio da ga se vezuje uz NDH i ustaštvo, samo što njoj ti pojmovi zvuče i znače nešto dobro. NDH je super, ustaštvo je prva liga, Thompson je kul - to je otprilike razina političke svijesti koja se nazire iza ovakvog odgovora. Ukratko: narod koji ima takvu omladinu sâm je kriv. I pravedno je da strepi za svoju budućnost.
Što slušamo? Muziku iz Srbije!
U drugom videu ista stvar, isti tip nesporazuma s hrvatskim domoljubljem kao u slučaju poznavanja hrvatskog jezika. Samo što je u ovom videu riječ o glazbi. Dakle, iako bi netko neupućen očekivao da publika koja voli pjevača domoljubne tematike i sama ima izražene domoljubne karakteristike, npr. da sluša isključivo ili pretežno hrvatsku glazbu, iskazi djevojaka s ovog videa kazuju nešto drugo – one redom slušaju „cajke”, odnosno „narodnjake”. Odnosno, kako su se neke od njih i formalno izrazile, slušaju „muziku iz Srbije”.
VIDEO 2.
Logično, ako slušaju „cajke” i „narodnjake”, jasno je da slušaju „muziku iz Srbije”. Jer hrvatskih „cajki” i „hrvatskih „narodnjaka” – nema. To je dio glazbenog etnofolklora nama susjednih istočnih država. Logička konzekvenca te činjenice je surova i neumoljiva: ako isti mladi ljudi vole i Thompsona i najveći srpski glazbeni kič, znači da je i takvo hrvatsko domoljublje također – kič.
Nadalje, u videu s cajkama vidljiv je ponovo isti fenomen kao u videu o ustaškom pozdravu. Tamo smo imali nula posto svijesti o rasnim zakonima NDH i ustaškim logorima, a ovdje imamo nula posto svijesti da se radi o glazbenom žanru koji simbolizira srpski nacionalizam.
O žanru koji je bio zvučna kulisa srpskih agresorskih ratova iz devedesetih. O žanru kojem je i danas glavna ikona Svetlana Ceca Ražnatović, udovica zloglasnog srpskog ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, koja je i sama bila hapšena zbog veza sa srpskim kriminalnim podzemljem. Ništa od toga ne smeta mladim Thompsonovim poklonicima.
Bratstvo i jedinstvo post-Jugoslavena
To je možda i najbizarniji – iako zapravo nimalo neočekivani – dio priče o hrvatskom etnonacionalističkom domoljublju thompsonovske provenijencije. Pokazuje se da mladi Hrvati jednako „otkidaju” i na glazbeni izraz srpskog etnonacionalističkog domoljublja „cecocidne” provenijencije. Može Thompson, daj i Cecu. Cinici bi rekli: mladi ljubitelji Thompsonove publike zapravo otkrivaju koliko su Hrvati i Srbi slični, da ne kažemo jednaki.
S druge strane, gledano iz određenog kuta, čak je i pozitivno to što mladi Thompsonovi fanovi slušaju srpske izvođače cajki. Jer to znači da u svojoj nutrini ipak nisu rigidni nacionalisti koji zaziru od svega srpskog. Štoviše, to što mladi Thompsonovi poklonici miješaju i zapravo identificiraju Thompsonove domoljubne budnice i srpske narodnjake zapravo je nesvjesno ruganje i jednom i drugom balkanskom nacionalizmu. Jer su u svojoj plošnosti toliko isti da njihove glazbene izraze mladi u suštini uopće ne razlikuju. Na neki način, to je pervertirana verzija nekadašnjeg bratstva i jedinstva, ovaj put baziranog na najprimitivnijem sloju glazbene kulture, koji objedinjuje Thompsonove pjesme i srpske narodnjake.
To je bratstvo i jedinstvo mladih post-Jugoslavena koji ne vole Jugoslaviju. A to što ljubav ovih djevojaka prema srpskim cajkama posve obesmišljava i čini smiješnim ideološki narativ pjevača kojeg su došli gledati u Dugopolje – to nije njihov problem. Time neka razbijaju glavu ideolozi koji stoje iza „projekta Thompson”.