Ima jedan Kaštel, zove se Gomilica, u čijoj marini ima jedan ponton koji već devet godina nosi ime i posvetu ‘čovjeku koji nije mogao šutjeti‘. Jednom od tisuću.
Devet godina, od rujna 2015., samo nekoliko mjeseci nakon što je u "Slobodnoj" objavljen tekst Borisa Dežulovića koji je prvi u javnom prostoru čitavog ‘regiona‘, kako se to kaže, podsjetio na tragičnu smrt Tome Buzova, u Gomilici stoji skromna, ali sjajno održavana spomen-ploča na tog čovjeka.
Danas čitav svijet, zahvaljujući filmu Nebojše Slijepčevića koji nosi baš taj naziv kakav je upisan i u ploču gomiličke marine, znade za Tomu Buzova. Čovjek koji nije mogao šutjeti. U film od nepunih 14 minuta stala je sva tragedija rata kojeg još nismo i ne možemo zaboraviti, ali u Gomilici, nekoliko godina prije negoli su i Slijepčević i produkcijska kuća Antitalent čuli za Buzova, tisuće djece i mladih ljudi obišlo je tu ploču. Ove će ih jeseni, kažu, biti još i više i svi će oni, sada s posebnom pažnjom koju Zlatna palma iz Cannesa i zaslužuje, zastati na Pontonu Tome Buzova.