Onoga dana kad se prvi Čeh spustio u Dalmaciju i pokazao interes da velikodušno plati polupristojan smještaj i privilegij namakanja u moru, mi smo propucali od smijeha.
Evo, stotinjak godina je otada prošlo, a mi se još uvijek cerimo kao ludi na brašno. Ne ide nam u glavu zašto bi itko pametan arčio ozbiljne pare da bi uživao u nečemu što je tako obično i samorazumljivo kao more i sunce. Ali kad je gost već spreman potrošiti, grijeh bi bio ne uzeti mu pare koje lakomisleno nudi.
Dapače, još mu i malo podignuti tarifu, čisto zato da bismo mu se mogli dulje i glasnije smijati. I zato mi već desetljećima uredno deremo naše goste, pa onda svoju pohlepu naknadno racionaliziramo.
Ne može biti problem u nama što smo pametni pa koristimo priliku da bismo zaradili, nego je...