Selo, zaselak Sučići u Mirlović Zagori zaista se nalazi usred ničega. Nećete onuda proći usput niti ako starom cestom idete do Šibenika, Skradina ili Splita. Morate NAMJERNO htjeti otići u Sučiće, a nadamo se da ćete nakon ovog teksta odlučiti upravo to. Možda vam zazvoni kada ipak priznamo da je Konoba Campanelo udaljena samo deset minuta vožnje od Konjevrata. E, sad već možda znate gdje smo, u šibenskom zaleđu. Ali, Konoba Campanelo relativno je novo mjesto vrijedno vaše pažnje i dobar razlog za samo 10 minuta dužu vožnju, piše Jutarnji list.
Stižemo u Sučiće, i jasno je da se taj zaselak budi, uređuje i stremi nekom novom životu, evidentno u službi Konobe Campanelo. Parkiralište sa svježe zasađenim drvećem, dječje igralište, mala šetnica i klupice, terasa u cvijeću i konj! Iako smo relativno često bili u obližnjoj Konobi Vinko (i bratovom mu Restoranu Hrvoje), vozeći se ovim prilično pustim krajem svejedno se pitamo koliko lud moraš biti da otvaraš semi fine dining konobu usred ničega. Eh, poput Mate Sučića. I što bi to uopće bila fine dining konoba?!
Odgovor na ovo pitanje stiže odmah pri pogledu na jelovnik, ali i kristalizira se kroz sljedeća tri sata koliko smo tamo proveli. Nakon pogleda na jelovnik možete odabrati nekoliko različitih puteva kojima ćete krenuti. Ustvari, donekle, jer ste se za glavne zvijezde jelovnika trebali pobrinuti prije nego ste stigli. Degustacijski jelovnik (145 €), kao i životinje ispod peke (28 – 45 €/kg) trebalo je naručiti barem dan prije. Bez brige, ostaje dovoljno čudesa na à la carte ponudi. I klasike, i ekstravagancije, nazovimo to zasad tako.
Iako nam iznimno simpatična i informirana konobarica priča o obitelji Sučić i tome kako brinu o vrtu koji se praktički vidi iz konobe, te da sami uzgajaju svinje od kojih onda rade suhomesnato, teška srca preskačemo hladna klasična predjela. Naime, puno nas više privlače tartar od jadranskih kozica (23 €), brusketa od hobotnice (18 €) i tatarski od bifteka (26 €), jer imamo osjećaj da ništa od ovoga neće biti klasično. Dok čekamo i pijemo Šemberov pjenušac (8 €), zabavljamo se proučavanjem vinske liste. Zaključujemo da ju je radio netko tko dobro poznaje vina i uživa u njima, pa je vrlo znalački odabrao određena vina određenih dalmatinskih vinara, pokrivši sva jela lokalnim vinima. Za pjenušce se doduše, logično, okrenuo Plešivici, ali i ubacio par teškaša iz ostatka Hrvatske, pa su tu: Krauthaker, Clai, Galić, Korak, Josić, Meneghetti, Benvenuti. Za one najzahtjevnije, tu je jedan chablis i tri talijanska vina. Niti jedan šampanjac ne toči se na čaše, ali na butelje možete birati između tri.
Pozdrav iz kuhinje jasno daje naslutiti kako će ovaj ručak izgledati, i vizualno, i okusima. U sezoni su tikvice, pa stoga stižu polpetice od tikvica, moderni hommage baki. Zaključujemo da baka sigurno nije radila prah od raštike, majonezu od pečenih paprika i kremu od jaja, ali je viška tikvica sigurno imala svakog ljeta. Okusi savršeno klapaju, i čine inače dosadnu tikvicu zabavnim i vizualno atraktivnim zalogajem (što će, dakako, ostati slučaj do kraja obroka). Čekajući hladna predjela jako se moramo savladavati da ne jedemo domaći mirisni kruh i domaće maslinovo ulje, jer kapacitete treba štedjeti, piše Jutarnji list.
I onda se ukazuju prekrasni tanjuri, jednostavni, ali prepuni boja i, pokazat će se, okusa. Nekoliko puta tražimo da nam ponove od čega je što, posebice kreme i majoneze i aromatizirana ulja, koji u svim jelima služe kao poveznica, a i dodatni moment balansiranja okusa. Uz snažan okus mesa bifteka koje je strugano, a ne mljeveno, tu su majoneza od celera, naribani žumanjak, domaći kreker i pozdrav iz vrta - listić mišjakinje, inače vrtni korov koja savršeno paše kiselinom. U ustima ostaju začini koje ne možemo do kraja pogoditi (poslije saznajemo da ih je više od 20), snažan celer u majonezi i čudesan kreker prepun okusa. Tartaru od kozica također je dodana svježina u vidu majoneze s limetom, i one s narančom, također mišjakinje, te ulja od peršina. Svejedno su kozice iznimno žestoke, i tu nam se čini da bi malo više svježine bilo dobrodošlo. Brusketa od hobotnice baca nas na koljena. Poveći komad kruha na kojem je smjesa tikvica i mozzarele, gore fetice hobotnice, zapečeno, sa strane ponovo majoneze od limete/naranče. Ultimativni dalmatinski obrok u malom, comfort food koji ne možemo prestati jesti.
U intermezzu dobivamo dvije juhe, jer kad se juha zove zlatni škamp, jednostavno je moraš naručiti. Bio juha od povrća kao drugi odabir zvuči pomalo konfekcijski, ali okusi i posluživanje sve su samo ne takvi. U zlatnom škampu na tanjuru dobivamo prah od češnjaka, kremu dimljenog brancina, ulje od peršina i pjenicu od škampa, potom zalivenu juhom od škampa. Slična procedura slijedi i s "običnom" juhom od tikvica. Okusi zanimljivi, moćni. I premda sve nabrojeno može zvučati kao mnogo pretencioznosti, u Campanelu je sve nekako opušteno i jednostavno. Do nas dvije obitelji jedu ozbiljne pladnjeve nekog mesa pod pekom i pečenu bijelu ribu, dakle tešku klasiku. Sve to skupa funkcionira bez usiljenosti.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.