Dojam je da ove godine sve vrvi od zmija, no ti gmazovi iskaču ili gmižu najviše s različitih portala. Kao da se natječu utjerati još veći strah u kosti ljudima koji se i inače većinom groze zmija, pogotovo u urbanom okolišu.
Čitatelji šalju slike redakcijama, one to objavljuju i tako se širi krug uspaničenih. Fotografije koje prate tu pošast praćenja zmija gdje god da šušnu ilustriraju gotovo u pravilu neotrovnice koje je narod oduvijek nazivao pokućaricama. Sve su korisne i zaštićene Zakonom, kao i otrovne im rođakinje, uostalom. A one pak, razmjerno rijetko ugrizu, a još manje koga usmrte, svjedoče službeni podaci.
Trebali bi biti dovoljno umirujući: naime, prema statistici iz službe javnog zdravstva, od 2005. do 2019. godine identificirana su u Dalmaciji tri smrtna slučaja uslijed ugriza otrovnice, ovdje u pravilu poskoka. Bilo je to 2006., 2007. i 2013. u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Ličko-senjskoj županiji.
Na šibenskom području su i zaboravili kada je zmijski otrov usmrtio čovjeka, a rijetki su i ugrizi. Da se godišnje prebroje, previše je pet prstiju na ruci.
-U 2024., govori dr. Jasminka Brkičić, infektologinja u OB Šibenik – imali smo zasad jedan slučaj ugriza poskoka. Riječ je o razmjerno mlađem čovjeku iz Unešića od 50 godina. Zmija ga je ugrizla za ruku i ovih dana je otpušten s odjela, gdje je ležao tri dana na promatranju nakon primanja protuotrova. Odmah se vidjelo, po kliničkoj slici, da je riječ o poskoku. Dogodilo mu se to iza kuće gdje je prevrtao nekakvo granje, a životinja se osjetila ugroženom i reagirala ugrizom. Koji dan poslije na tom je mjestu poskoka usmrtila njegova žena.
S obzirom na okolnosti, teško da joj se na tome išta može zamjeriti, no Dr. Brkičić u načelu je protivnica bezrazložnog ubijanja bilo koje zmije te svakog senzacionalizma o toj temi. Uostalom, sve su one pod zakonskom zaštitom. Malo kome je ugodno vidjeti zmiju, kaže, no treba ih pustiti da idu svojim putem.
-Jedan do dva slučaja naš je višegodišnji prosjek ugriza, nastavlja liječnica, a svakih nekoliko godina dogode se teža trovanja, te se traži kirurška intervencija ili liječenje u intenzivnoj jedinici. U 15 godišnjoj praksi dr. Brkičić na infektivnom odjelu bila su tri takva slučaja, ni jedan s tragičnim krajem.
-Poskok je zapravo, jedina naša zmija koju bi trebali naučiti raspoznavati, ako je u prvom planu snaga otrova. - napominje dr. Brkičić. To je najotrovnija naša i europska zmija, no ima mjesta jedino oprezu ako nešto radimo ili se krećemo u njegovu ambijentu. - kaže liječnica dodajući da je OB Šibenik opskrbljena sa sedam doza zmijskog protuotrova. U slučaju ugriza neotrovne zmije treba se javiti liječniku da pregleda ranu i uglavnom se ne daje nikakav preparat.
-Danas, kada svi imaju mobitele, zmije su najčešće identificirane, jer ih ljudi fotografiraju, pa onda i mi znamo o kojoj je vrsti riječ. Međutim, ugriz poskoka odmah se prepoznaje i bez toga. - govori dr. Brkičić.
Od drugih otrovnih životinja čiji ugriz ili ubod je otrovan, dr. Brkičić spominje jedino pauka crnu udovicu i to iznimno rijetko.
-Pamtim da se to u mojoj 15 godišnjoj praksi dogodilo svega dvaput. Žrtve obično pauka ne vide, osjete jedino ubod, no klinička slika jasno ukazuje o čemu je riječ.
-Imamo na raspolaganju i taj protuotrov. A što se tiče morskoga pauka, ljudi nam zato i ne dolaze. Protuotrova nema, no svi koji se bave ribolovom znaju da se njegov otrov razgrađuje na većim temperaturama, pa si pomažu sami. Vrućom vodom, upaljačem... Nije najugodnije, ali pomaže.
U vezi s morskim paukom dr. Brkičić je za kraj, ispričala nešto što bi se moglo nazvati anegdotom, doduše bolnom.
Jednog dana na odjel je došla turistkinja s nekoliko uboda morskoga pauka. Šetala je nekom rivom, tu u šibenskoj okolici i naišla na ribu koju je netko očito ostavio, pa kako se koprcala, ona ju je odlučila spasiti...
Uglavnom, još jedan dokaz da je znanje – imanje. Doduše, i neznanje je imanje – no tada dobiješ nekoliko vrlo bolnih uboda!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....