Nezadovoljstvo liječnika ovih je dana eskaliralo dosad najvećim liječničkim prosvjedom u Hrvatskoj, a kako neki kažu, s obzirom na broj stanovnika, vjerojatno i jednim od najvećih u Europi. Na ulice je izišlo oko 1500 liječnika iz cijele Hrvatske jer im je dosta preopterećenosti, potplaćenosti i podcijenjenosti, dosta je šutnje. Jer, ako ih Hrvatska ne treba i neće, ima tko ih hoće! Ministar Vili Beroš, iako i sam liječnik, nije došao među kolege nego im se s distance obratio "otvorenim pismom". Premijer Plenković, na kojeg su sada adresirani svi liječnički zahtjevi jer je, kako ističu, problem nadišao ministra Beroša, nije ih primio, njihovo nezadovoljstvo i bunt naprosto je ignorirao.
Pitali smo dva šibenska umirovljena liječnika što oni misle o prosvjedu i opravdanosti zahtjeva liječnika, odnosno što je po njihovu uvjerenju glavni okidač revolta koji se izlio na ulice.
Dr. Ivo Mišura, endokrinolog, prvi predsjednik županijskog povjerenstva Hrvatske liječničke komore, oko uzroka prosvjeda nema nikakvih dvojbi. Najveći problem su plaće i koeficijenti - sasvim je decidiran.
Neprihvatljiv odnos
- Plaće su neadekvatne, odnos prema specijalizantima i prema specijalistima neprihvatljiv. I ja sam bio specijalizant i mogu reći, onima koji to ne znaju, da specijalizanti rade, onu cijelu svoju specijalizaciju odrade, ne sjede u kući i čitaju knjige - razbija dr. Mišura zabludu o specijalizantima.
U javnosti, međutim, vlada stereotip o liječnicima kao svojevrsnoj društvenoj eliti koja ima i više nego treba, pa mnogima nije jasno zašto se bune. Na tu tezu, dr. Mišura vadi iz fascikla papire, stavlja ih pred nas na stol i kaže:
- Evo, ako hoćete slobodno objavite kolika je moja mirovina - sa 41 godinom i 4 mjeseca staža, kada sam otišao u mirovinu 2011. dobio sam 5289 kuna mirovine. Eto, to je kompenzacija za predani liječnički rad od preko 41 godine!
U međuvremenu sam radio privatno i to se odrazilo na moju ukupnu mirovinu jer država daje poticaj za rad iza 65. godine, tako da mi je mirovina porasla. Sada je osam tisuća kuna, ali to sam ostvario naknadnim, privatnim radom, ne od države. Ukupno sam sakupio 45 godina staža kao liječnik. A zadnjih 3,5 godine koliko sam radio nakon umirovljenja, imao sam beneficiju jer država daje 1,8 posto za svaku godinu iza 65. Od 65. do 70. godine tko radi dobiva 1,8 posto godišnje kao dodatak na mirovinu. I zahvaljujući tome moja mirovina danas iznosi 8 tisuća kuna - detaljno objašnjava dr. Mišura. Toliko o preplaćenosti liječnika.
Problem je, napominje, i to što ministar Beroš evidentno ne razlikuje plaću i primanja, pa govori da nije bitna plaća, nego ono što ljudi prime. Da, ali imaju i prekovremeni rad i dežurstva, pripravnost, studije i predavanja koja drže, i razumljivo je da se to honorira. A po ministru im se ništa od toga ne bi trebalo plaćati. Ako profesor u školi radi honorarno to mu je plaćeno. Znači, ni njemu ne treba platiti?!
- Mogu vam reći i da se u moje vrijeme subspecijalizacija, primjerice, nije plaćala. A to vam je kad završite 4 godine specijalizacije, recimo kao internist, i onda još dvije godine subspecijalizacije i to vam se, to dodatno obrazovanje, nikako nije honoriralo. Kasnije se to ipak promijenilo.
I osim što ljudi mahom vjeruju da su liječnici preplaćeni, uvjereni su i da svi primaju mito, da pacijenta nitko neće ni pogledati dok ne dobije "plavu kuvertu". Kad sve to imamo u vidu, pravo je čudo da je ovaj liječnički prosvjed napokon naišao na odobravanje javnosti - ističe dr. Mišura.
Masovna pojava
Najveći je problem, drži dr. Mišura, s obiteljskim liječnicima gdje je već masovna pojava da liječnici rade i nakon 65. godine života. U Šibeniku su svi u obiteljskoj medicini produžavali rad jer ih dramatično nedostaje - upozorava Mišura, referirajući se i na podatak koji se mogao čuti na prosvjedu u Zagrebu gdje je rečeno da će uskoro milijun građana ostati bez obiteljskog liječnika.
- To znači da su obiteljski liječnici mahom pred mirovinom. Navodno je njihova prosječna dob trenutno 55 godina. U Šibeniku smo imali situaciju da je dr. Marinka Erak radila puno radno vrijeme od 65. do 70. godine života jer nije imao tko raditi. A nakon 70., kad više fizički nije mogla raditi puno radno vrijeme, radila je pola satnice, a drugi polovinu je uzela jedna njezina kolegica, obje umirovljene.
U Šibeniku je manjak liječnika poseban problem, jer nemamo dovoljno specijalizanata iz našeg grada, mahom se javljaju za specijalizacije liječnici iz Splita i kad završe specijalizaciju jedva čekaju priliku da se vrate u Split. I taj bi ugovorni odnos bolnice i specijalizanta trebalo drugačije regulirati i bilo bi korektno dio duga vratiti bolnici koja vam je dala specijalizaciju. Ja sam, primjerice, odradio dvije godine u Šibeniku, a dvije na klinici u Sloveniji, a kod njih ne treba vratiti ono što odradite u matičnoj ustanovi, nego samo ono što odradite izvan nje - govori Mišura.
Naš drugi sugovornik, poznati šibenski liječnik, osebujnog stila i izrazitog talenta za dijagnostiku, nije želio da mu navodimo ime.
- Meni ne treba biti ni poznat ni glasovit ni pohvaljen ni nagrađen. Ja sam se u životu nauživao svega toga i sad tražim uistinu mir. Druga, vrlo važna napomena koju želim da istaknete jest, da ovaj razgovor teče za kavanskim stolom, što je s vaše strane pametno, jer da ste vi mene doveli za jedan stol u neku instituciju, to su stolovi u vlasništvu poreznih obveznika, i onda odakle vama pravo dovesti mene, jednog budalastog starca za takav stol.
Istina je, i ja plaćam porez, ali ja nisam odabranik za udrugu poreznih obveznika, tamo treba biti po ukusu većine, a ja to nisam - veli umirovljeni liječnik koji je u Šibeniku "opće mjesto".
- Kažem da je ovaj prosvjed izraz jednog nelagodnog stanja liječnika u društvu, zdravstvenih radnika općenito. A to nelagodno stanje djelomično su kreirali oni sami, a veći dio je stvorilo opće mnijenje. A to prikriveno opće mnijenje puno je zavisti, zlobe, niskosti, podvala, i to smo mi, to je suština ovoga življa danas - kaže naš sugovornik.
Već odavno je, kaže, počeo govoriti da se ovoj struci sprema totalno podcjenjivanje i raspad. Zašto?
- Dok su svi sudili po simbolima o društvu, ja sam bio onaj koji je vidio simptome društva. Ono što sam ja tada svojim kolegama zamjerao je bio manjak jednostavnosti, manjak običnosti, nego su svi bili jedna precijenjena veličina, previše su hiperbolizirali svoj značaj i ulogu. Bio sam 14 godina predsjednik Suda časti i uvijek sam na to skretao kolegama pažnju.
U isto vrijeme, na tako pretenciozna držanja i postavljanja, narod je kiptio jednom pritajenom zlobom prema tim ljudima i počeo ih je na sva usta ogovarati. Te ovaj prima mito, onaj ima ljubavnicu, onaj voli popiti. Nijedan pohvalni atribut o liječnicima tada u narodu niste mogli čuti. S obzirom na to da sam to vidio, kolege sam htio upozoriti. Dajte, prvo, više uljudnosti, više suosjećajnosti.
Čak sam citirao Isusov postulat o konstruktivnom ponašanju među ljudima, smatrajući da upravo taj konstruktivni suodnos, duboko suosjećajan suodnos između liječnika i njegovog pacijenta stvara onu duhovnu otopinu u kojoj se svi ugodno osjećaju. E, to oni nisu htjeli, a narod je onda stostruko uveličavao liječničke mane. I to je bio kvasac za ono što imamo danas.
Već desetljećima nijedan zakon o zdravstvu nije nimalo potaknuo ćudorednu narav u zdravstvu nego sve nekakve odredbe, propisi, zakoni. S vremenom se zdravstvo umjesto hipokratovske plemenite uzajamnosti pretvorilo u poslovni obrt. Mi vama dajemo ovoliko, a vi nama ekvivalent za to. I što ovaj mnoštveni režim sada radi? U troškove zdravstva uračunava plaće pravnika, ekonomista, politologa, a što će meni u Hitnoj službi pravnik i da on mene nadzire - veli naš sugovornik.
Orkestrirano uvjerenje
Na pitanje kako objašnjava da politika ima takav odnos prema liječnicima kojih je u politici možda više od bilo koje struke, ovaj umirovljeni liječnik nudi svoje specifično objašnjenje.
- To su oni koji misle da će s pozicija političkog maga pribaviti mnoštveno (društveno) uvažavanje jednoj struci koja je za svoje srozavanje djelomično sama kriva, a mnoštvo je onda zdušno to srozavanje prihvatilo.
Ministar podliježe biračima, a birači su orkestrirali svoje uvjerenje po volji, po ukusu polujakih snagatora koji dominiraju društvom, i sad svaki doktor koji postane ministar, vrlo brzo se dodvorava režimskim nositeljima koji su šaka jada, ali visoko figuriraju. To je već Plutarh u 2. st. n.e. uočio. I dočim doktor postane ministar on prestaje biti doktor - navodi šibenski liječnik.
Po njegovu uvjerenju, liječnici ne odlaze u politiku radi osobnog probitka, nego da bi, nekim propisom, pribavili poštovanje za struku koja o svom poštovanju ne vodi dovoljno računa. Poštovanje, međutim, treba zaslužiti taktom, suosjećanjem, a ne nametnutim propisom.
- Ministar odmah puše u trubu koju su mu nametnuli režimski snagatori, a nigdje u ovom prosvjedu nemate - borimo se za dostojanstvo struke. Nego služit ćemo, ali dajte nam veću nagradu. Doktori su već sada pristali biti trgovci jer što znači da nitko više ne odgaja mladog liječnika da ima onaj duboki konsenzus, suosjećajni odnos sa svojim pacijentom. Nijedan aparat ne može snimiti tugu matere koja je izgubila sina od 23 godine, nijedan aparat ne može snimiti jad u duši starca koji osjeća da su ga sin i nevjesta zapustili i napustili. I tu liječnik treba imati takta.
Meni se događalo da gdje god sam došao i zastupao pacijenta nailazio sam na žestoki otpor. Prema tome, društvo je sada izgubilo upravo te senzoričke atribute i smatra se vrlo civiliziranim ako od toga bježi.
Zbor liječnika se brinuo o odgoju, a ta je institucija uništena. I kad je narod krenuo prema liječnicima, pod motom "ti mene moraš dvoriti, ja tebe plaćam", na to bi odgovorio: "Prijatelju, nemoj dolaziti. Odakle će takvi shvatiti toplinu u mojoj duši, milosrđe i obzir s kojim sam prilazio pacijentu?" - ističe naš sugovornik.
Ilustrira to i slučajem jedne grbave, neudate sirotice koja je živjela na jednom našem otoku, nitko je u socijalizmu nije htio zaposliti, i živjela je od svoje okućnice.
Pozvan na saslušanje
- Jednom joj specijalist napiše toliko lijekova da je ona prodala sve sa svoje okućnice i nije ih mogla platiti. Došla je k meni da joj pomognem, a ja pitam sestru - koliko imamo knjižica. Kaže - 14. Dobro, na svaku knjižicu stavi po jedan lijek. Međutim, sirota žena je dala jednom svom susjedu da joj to u Šibeniku podigne, a on je sjedeći na brodu uhvatio listati recepte i vidio da je svaki na drugo ime, i odmah me tužio, a ženi lijekove nije donio.
Zovu me na saslušanje, a ja velim: Obračunajte koliko ti lijekovi koštaju. I evo vam novac, moj! A zašto si joj napisao? A zašto ne bi! Napisao sam joj u ime solidarnosti. Ali, slovo zakona to ne dopušta, kažu. I to obaranje liječnika i njegovog značaja to je pravi problem. No, ja sam i dalje provodio jedan visoko zaštitnički takt - ističe liječnik i zaključuje:
- Liječnici sada tjeskobno reagiraju, ali ne zato što se žele boriti za visoko etički, dostojanstvenički ugled, nego ajde barem da nam se ta sluganska, obrtnička uloga plati.
Prije 60 godina sam rekao da će narod krenuti, djelomično našom krivnjom, a većim dijelom iz svoje pakosti protiv ove struke. I to se sada događa. Kraljevina Jugoslavija je marginalizirala katoličke fratre, socijalizam je načeo prosvjetne radnike, umanjio im je značaj i ulogu u društvu, a sada su, u demokratskoj Hrvatskoj, na redu liječnici - na kraju će osebujni umirovljeni šibenski liječnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....