Davna 1912. bila je, po povijesnim izvorima, prva godina u kojoj se spominju Vodički žudije u službi čuvanja Kristova groba. Taj stogodišnji uskrsni običaj, duboko ukorijenjen u vjersko i kulturno tkivo Vodica održao se do današnjih dana i postao tradicijsko obilježje cijelog kraja.
Žudije u Vodicama, mladići odjeveni u narodne nošnje ili odore drevnih rimskih vojnika, ne predstavljaju tek "dekorativni" dio crkvenog prikazanja kojim se pridonosi slikovitosti liturgije obilježavanja Kristove muke i uskrsnuća. Njihova uloga i misija, osim čuvanja Kristova groba u Svetom trodnevlju i padanja na tlo, u trenutku kad zazvone zvona crkve svetog Križa na Veliku subotu slaveći uskrsnuće, mnogo je kompleksnija. Ispričao nam je to Luka Lipić, koordinator Vodičkog festivala žudija, neposredno prije mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak.
Zajednička ispovijed
– Časno je biti član Vodičkih žudija, koji svojim primjerom u našoj zajednici svjedoče kršćansku vjeru, a životom pokazuju koliko im je važna pobožna tradicija. Riječ je o uzornim mladim ljudima koji na sve načine promiču najviše vrijednosti našeg društva. Vrijedni su i zapaženi na svim područjima. Ima ih u Vodičkoj limenoj glazbi, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, crkvenom pjevačkom zboru, u sportskim klubovima, klapama... I naša klapa "Bunari", tako je ponikla upravo iz naše Žudijske družbe – ponosan je Lipić.
Žudije se, dodaje, sastaju i druže ne samo kroz korizmu i po Uskrsu već i tijekom cijele godine. Istina, u ovo doba najviše, što je i razumljivo s obzirom na gust raspored događanja. Sastajanje na prvu korizmenu subotu i zajednička ispovijed je obvezna, baš kao i poslije svake nedjeljne večernje mise druženje, na kojemu se preciziraju budući zadaci. Detaljno se razrađuje tko će i kako urediti Božji grob u crkvi, tko će i koju ulogu imati u procesiji. Pete korizmene nedjelje, na Glušnicu, žudije sudjeluju u 40-satnom klanjanju Presvetom sakramentu, a u Velikom tjednu kulminiraju i obaveze i raspoloženje. Svi su, kaže naš sugovornik, posebno nadahnuti.
– Za žudije je karakteristično da na sve načine pridonose aktivnostima vezanima uz crkvu i obilježavanju blagdana svoje župe, no i onima za dobrobit svoga grada, poput ekoloških akcija čišćenja podmorja, humanitarnim događanjima i slično. Druže se i prijateljuju, proslavljaju rođendane i imendane, posjećuju jedni druge, zaigraju balun, na balote, zapjevaju... Kad "prerastu" žudijske godine, u duši uvijek ostaju žudije i pomažu mlade generacije svojih nasljednika – kaže Luka koji je i sam bio Buzdobaj, vođa Vodičkih žudija.
Skupite se na vrpu
Mnoštvo je Vodičana tijekom našeg razgovora ulazilo u crkvu, a uskoro se na trgiću postrojilo i 12 mladića u narodnoj nošnji.
Apostoli su to, uputio nas je naš sugovornik, koji su među žudijama izabrani da tijekom euharistijskog slavlja, koje predvodi don Franjo Glasnović, vodički župnik, sudjeluju u obredu pranja nogu.
– Skupite se na vrpu... – doviknuo je netko.
Dok je kroz otvorena vrata crkve svetog Križa dopirala molitva, imali smo priliku kratko porazgovarati sa svakim od apostola. Da je biti u žudijskoj službi velika čast, ali i obaveza potvrdili su nam redom Frane Juričev Grginov, Benjamin Aleksić, Štefan Markunović, Roko Mateša, Bruno Aleksić, Grgo Skočić, Borna Strikoman, Ante Poljičak, Matija Karlo Valinčić, Mateo Franin Pečarica, Mark Munega i Filip Lasan.
– Velika je srića biti tu – ganuto je kazao Benjamin, a gotovo istim riječima poslužio se Roko koji je, reče, "sritan kao i njegova obitelj da to ričima ne može opisat". O posebnom osjećaju koji čovjeka ispunjava ponosom govorio je Štefan, a Grgo "o tri najlipša, duboka dana u godini koji svakoga pune nadom i vjerom u vridnosti za koje se triba boriti i čemu triba težiti". Borna je spomenuo ponos tradicijom svoje obitelji i najveću čast koja se može dobiti izborom među 12-oricu apostola, a Matija Karlo vjeru, prijateljstvo, zajedništvo i povezanost. Da se svake godine trudi biti što bolji i rasti u vjeri povjerio nam je Mateo, a Mark je kao osobitu vrijednost i najsvjetliji cilj naglasio dostojni kršćanski život.
Rastemo u vjeri
– Čuvanje Božjega groba počinje na Veliki petak od 7 sati, a čuvari se smjenjuju svakih 20 minuta do večernje procesije s Presvetim Sakramentom ulicama Vodica. Nakon procesije još se neko vrijeme čuva Božji grob, a onda žudije odlaze na odmor jer ih čeka najiščekivaniji dan – Velika subota. Božji grob se taj dan čuva od 7 sati, a uz čuvare na različitim su dužnostima i svi drugi žudije. Na Veliku subotu "padaju" osmorica vojnika i deveti buzdovan, a velika je čast biti među njima jer se radi o najzaslužnijim žudijama. Buzdovan određuje tko će "padati", a dogodi li se da je to teško odrediti zbog podjednakih zasluga, izvlači se štapić, pa tko izvuče duži – taj "pada". Među njima ne mogu biti novi pripadnici žudija, oni koji su u družbu primljeni te godine – precizirao je Luka Lipić neka od osnovnih pravila.
– Naša tradicija duža je od stoljeća. Jednostavno je lipo to naše zajedništvo u kojemu rastemo u vjeri. Tu smo, pomažemo jedni drugima, našoj župi i imamo tu čast biti na ovoj misi i u narodnim nošnjama predstavljati svoj kraj – zaključio je Filip.
A onda je još jedanput zazvonilo zvono sa zvonika i apostoli su krenuli u crkvu. Dočekala ih je skladna pjesma crkvenog zbora i mnogobrojnog vodičkog vjerničkog puka s don Franjom, njihovim duhovnim pastirom.
TKO JE SVE U SASTAVU
Buzdobaj, Sulica, Isus, Juda...
U sastavu Žudijske družbe su Buzdobaj, Sulica, Zastavonoša, Isus, Juda, Šimun Cirenac i deset vojnika, a službi može pristupiti vjernik od 13 do 33 godine, s tim da se najmlađi, oni između 13 i 16 godina raspoređuju u stražare, a oni od 17 do 33 godine mogu biti i u sastavu 16-orice. Službu žudija, stoji u pravilniku, mogu obnašati i dječaci od osam do 12 godina "ako visinom nisu niži od jednog i pol buzdovana".
Buzdobaj ili buzdovan je predvodnik žudija koji izdaje zapovjedi ostalim čuvarima. Naziv je dobio po oružju koje nosi. Lik Sulice je specifičan za Vodičke žudije. Prema Bibliji, bio je to vojnik koji je kopljem (sulicom) probio Isusov bok nakon što je izdahnuo na križu, a iz boka je potekla krv i voda. Sulica je prepoznatljiv po koplju na ramenu čiji je vrh obojen crvenom bojom (simbolizirajući krv). To je koplje nešto veće u odnosu na koplja drugih žudija.
