Ne sjećam se kad me je zadnji put toliko dirnulo u srce i kad sam vidjela tako iskrenu radost i sreću na licima osoba koje su na svojim plećima iznijele više od osam desetljeća. Dogodilo se to prije nekoliko dana u Skradinu, kad im se na vratima pojavila žena koja o njima skrbi.
Kad je vremešna Ana Listeš (86) otvorila vrata svoje kuće u srcu Skradina te raširenih ruku i s velikim osmjehom na licu dočekala svoju "skrbnicu" Sandu Grđan (50) te dio ekipe koja provodi program "Budimo im podrška", sve mi je bilo jasno.
– Nema riči kojima mogu kazat koliko mi ovo znači. Ja san van najprije živila u Solinu. Tamo san se udala i kad mi je umra muž, prije jedanaest godina vratila san se u Skradin. Brinula san o sestri, a evo, druga je godina da je i ona umrla i tako san ostala sama. Dice nismo imali, neman s kime i zato mi puno znači što mi dođe Sanda. Ma da mi ništa i ne napravi po kući, jako mi znači da popričamo. Još mogu sama, ali sad kad dođu led i zima, neću moći do dućana i di triba. To će moja Sanda napraviti – kazala nam je Ana. U našem društvu bili su i voditeljica projekta Ivana Jeličić Ban i koordinator na projektu Ivan Tepić, koje je gospođa Ana također nahvalila.
– Bilo bi dobro za nas stare da ovo, taj program... kako ga već zovu, ne znan... da traje i dulje i da ima još žena koje će obilaziti druge stare osobe. Uh... ima nas puno ode! Ja neću nigdi dok san na nogama. Kad ne budem mogla, onda neka me stave u dom. Već sam se prijavila i rekla san i njima, kad ne budem mogla iz kreveta, neka me vode – rekla je Ana.
Nažalost, baka Ana je u pravu, jer starih i nemoćnih osoba koje žive same ili bračnih parova čija su se djeca "rasula svud po Hrvatskoj i svitu" na skradinskom je području sve više. Uostalom, kao i u ostatku takozvane "ruralne Hrvatske".
Evo mojih!
Primjerice, Skradinjani Mirjana (83) i Vinko (87) Marenzzi imaju mnogobrojnu obitelj. Ali njihovi nisu u Skradinu. Krajem osamdesetih prošlog stoljeća "digli su sidro" u potrazi za boljim životom, koji su našli u Njemačkoj, gdje i danas žive. Tri kćeri i sin s obiteljima, šestero unučadi i četvero praunučadi stotinama su kilometara daleko od njih. Istina, dođu na godišnji odmor, ali to kratko traje, a pomoć je Marenzzijevima potrebna cijelu godinu.
– Evo mojih – Mirjana će kad smo zakoračili preko praga u njihovu kuću. Naravno, upitala sam je zašto je rekla "mojih".
– Pa kad su kao moji! Sanda je nama kao kći. I svi oni, i Ivana i Ivan, kao da su naši. Ne mogu van opisati koliko su mi pomogli kad san ostala invalid. Početkom travnja, baš na rođendan, poskliznula sam se, pala i slomila kuk. Odma su skočili susjedi, iznili me, hitna je stigla brzo i hvala im još jednom i ovaj put. Kad sam se vratila s Korčule, s terapija, čula sam od jedne gospođe da imaju neke žene koje pomažu starijima. Nisam imala pojma o tome. Nazvala sam Grad, oni su odma došli i upisali nas u taj program. Spasili su nas! Ma sam Bog ih je posla – ispričala nam je Mirjana.
U razgovor se uključio i njezin suprug.
– Ovo ne može niko opisat koliko nam znači što dolazi Sanda. Ja pomažem ženi koliko mogu, dobro je što sam pokretan, ali ne mogu sve. Ja sad kuvan i dobro san se izučija. Najviše kuvan na lešo, to je za nas najzdravije – reče nam Vinko.
Nakon ugodnog razgovora, pokoje šale i fotografiranja napustili smo obiteljsku kuću Marenzzijevih. Sanda, s kojom smo ranije razgovarali o poslu, ostala je obaviti svoje zadatke.
Jedna je od osam žena koje su sredinom travnja ove godine, zahvaljujući provođenju nacionalnog projekta zapošljavanja žena "Zaželi" koje teže dolaze do poslova na tržištu rada i broje pedesetak godina, i koju više, dobile posao u Skradinu. Naime, Grad Skradin se još prošle godine prijavio na poziv Ministarstva rada i mirovinskog sustava za dodjelu nepovratnih sredstava iz programa "Zaželi", koji se financira iz Europskog socijalnog fonda, i za projekt "Budimo im podrška" dobio je nešto manje od 1,9 milijuna kuna nepovratnih sredstava.
Ugovor je potpisan lani, 1. prosinca. Žene koje su angažirane na projektu moraju imati maksimalno srednju stručnu spremu i biti u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Inače, partneri u programu su Hrvatski zavod za zapošljavanje – Područni ured Šibenik i Centar za socijalnu skrb Šibenik. Projekt traje dvije godine, žene se brinu o ukupno 48 korisnika, prethodno su prošle edukaciju u trajanju od tri mjeseca i stekle zvanje njegovateljice starijih i nemoćnih osoba.
Osim njih, na projektu su zaposleni i voditeljica te koordinator projekta. Sve uvjete natječaja ispunila je već spomenuta Zagrepčanka Sanda, koja živi u Šibeniku.
'Upala mi sjekira u med'
– Radila sam različite poslove, ali uvijek sam, onako u sebi, priželjkivala posao koji bi me zadovoljio u duši i u srcu. Uz to, htjela sam nadopuniti još koju godinu radnog staža i eto – imala sam sreću da se kroz ovaj projekt i to što na njemu radim spojilo ugodno s korisnim. Ovo je posao koji volim, koji me ispunjava i zaista obožavam te starije ljude. Od njih sam puno naučila i učim, a vjerujem i oni od mene. Lijepo se družimo i čini me sretnom osjećaj da ćeš pomoći nekom tko je ostao sam. Riječju, "upala mi je sjekira u med" i zaista sam zahvalna što sam primljena i što sam dobila priliku tako nešto humano raditi. Iskreno, ne pamtim period u životu da sam imala bolji posao – rekla nam je Sanda.
Odnosi li se to i na plaću, ili, bolje bi to bilo nazvati svojevrsnom socijalnom naknadom, u neto iznosu od 2700 kuna mjesečno, pitali smo je.
– Da, jer bolje je 2700 nego nula kuna na računu – odgovorila je.
Kao i ostale žene zaposlene na projektu, Sanda skrbi o šest korisnika, dvoje su samci, a četvero su bračni parovi. U opisu poslova njegovateljice starijih i nemoćnih osoba su svi kućanski poslovi, uključujući i kuhanje, glačanje, odlazak k liječniku, plaćanje računa, nabavljanje hrane i sve ostalo što je jednom kućanstvu potrebno.
Troškovi putovanja vlastitim automobilom iz Šibenika za Skradin su joj priznati, kao i troškovi odlaska kod korisnika izvan Skradina, za što koristi osobni automobil. Osim osoba u Skradinu koje smo s njom posjetili, njezini korisnici su još jedna osoba u tom gradiću, te dva bračna para u Dubravicama i jedan u Gračacu. Dnevno posjećuje po jednog korisnika, a jedan dan u tjednu dvoje, s tim što im je njezin mobitel uvijek dostupan.
– Mi zapravo nemamo radno vrijeme, jer ako smo nekom od korisnika potrebni poslije podne ili nedjeljom, tu smo. Stižemo kad nas trebaju i kad je nešto hitno. Puno je potrebitih starih osoba koje su same i – ne samo zbog nas koje radimo kao njegovateljice – zaista bi bilo dobro da se ovaj projekt nastavi i nakon dvije godine. Najviše zbog njih samih, jer oni u nama vide sve – na kraju nam je rekla Sanda.
Voditeljica projekta Ivana Jeličić Ban:
Trebamo još njegovateljica!
– Ovo je zaista hvalevrijedan projekt kojim su pokrivena sva naselja administrativnog područja grada Skradina, a njih je 21. Nažalost, puno je više starijih i nemoćnih osoba kojima je pomoć potrebna od njih 48, koliko ih je obuhvaćeno našim projektom "Budimo im podrška". Ako kažem da su u svakom našem naselju taj posao mogle raditi tri žene, dovoljno govori o stanju na terenu. Mladi su se odselili u veće gradove u Hrvatskoj ili u inozemstvo, ostali su njihovi roditelji, danas mahom starije stanovništvo. Teško nam je kad nam ljudi dođu i kažu da im je pomoć potrebna, a mi ih moramo odbiti. Vjerujte mi, javljaju nam se svakodnevno otkako je ovaj projekt zaživio. To je naša stvarnost. Potrebe su daleko veće i duboko se nadamo da će biti novih natječaja, novih izvora financiranja, a mi ćemo naše potrebe znati prijaviti. U ovom trenutku više je od stotinu osoba kojima je pomoć potrebna i trebalo bi zaposliti sigurno još desetak žena – rekla je voditeljica, inače Splićanka sa šibenskom adresom.
Koordinator Ivan Tepić:
Ovo je novo iskustvo
Mladi inženjer prometa Ivan Tepić iz Šibenika, nakon što je odradio stažiranje u šibenskom poduzeću "Gradski parking", nije našao posao u struci. Prijavio se na natječaj za koordinatora projekta "Budimo im podrška" i dobio posao.
– Ovo mi je novo iskustvo i vjerujem da će mi u životu dobro doći. Moj je posao, što sam naziv kaže, koordinirati posao na projektu. Apsolutno mi se dopada, radimo human posao, zadovoljan sam i u cijelom projektu dajem sve od sebe – rekao nam je Tepić.