- Čovik snuje, a Bog određuje. Nikada, recimo, ne bi pomislala da ću jednog dana živjeti u Nečvenu i da ću umirovljeničke dane provoditi s ljudima iz cijelog svijeta. Ja i dvojica mlađe braće rano smo ostali bez oca i skrasili se u Zagrebu, gdje sam i dočekala mirovinu. Razmišljala sam kako iz Zagreba više neću nigdje. Napravili smo i vikendicu u Kupinečkom Kraljevcu koji, zapravo, spada pod Novi Zagreb. Računala sam - djeca i unučad će nam dolaziti vikendima, družit ćemo se, a i skuhat ću im ponešto da se bar ponedjeljkom ne moraju misliti za ručak. Međutim, onda se stvari okrenu na drugi način i život ode nekim posve iznenadnim, neplaniranim tokom.
Privatna inicijativa
Tako je započela priču Vesna Josić, rođena Prominjanka koja se u Pericama, zaseoku Nečvena, jedinog sela u granicama Nacionalnog parka Krka, ujedno i unutar granica općine Promina, zajedno sa suprugom Lukom bavi iznajmljivanjem svojih pomno uređenih apartmana turistima, ali i maslinarstvom i uljarstvom.
Suprotno uvriježenom mišljenju kako na zaštićenom području privatna inicijativa nema prevelikih izgleda za uspjeh, Josići su primjer kako se slogom i zajedništvom, uz mnogo truda i rada, pametnim promišljanjem i u suglasju sa Nacionalnim parkom može na tom prostoru ostati, opstati i uspjeti. Jer, starina koja je u zajedničkom vlasništvu Vesnine i dviju obitelji Perica, njezine braće, danas je prekrasni, novovjeki kompleks kamenih prizemnica u kojima odmor za dušu i tijelo pronalaze uglavnom mladi, visokoobrazovani parovi i obitelji iz brojnih europskih zemalja, pa i sa drugih kontinenata. U potrazi za mirnim, gotovo zaboravljenim mjestašcima u okruženju netaknute prirode, upravo u Nečvenu pronalaze idealno odredište.
Pješače hodnicama do kanjona Krke i po selima u okruženju, sve do Oklaja, otkrivaju obiteljska poljoprivredna gospodarstva u blizini, bicikliraju brojnim uređenim biciklističkim stazama ili pohode vinske i maslinarske staze i utvrde poput obližnjeg Nečven grada i druge povijesne znamenitosti kakvima taj kraj obiluje. Istina je, priča Vesna, da se zadržavaju najviše četri-pet dana, posebno zato što domaćini nemaju bazen, ali se zato vraćaju iz godine u godinu s istim veseljem kao i kada su stigli prvi put. No, niti bi ikada s njima stupila u kontakt, niti bi se, priča, uopće vratila u Nečven, da jedan od braće nije inicirao obnovu obiteljske starine.
Živim za prelazak preko visećeg mosta
- Stara je kuća prokišnjavala na sve strane i brat mi je kazao želimo li ikada više dolaziti, bilo bi pravo vrijeme nešto poduzeti. Stalno je poslije rata dolazio u Nečven i bio silno uporan, a meni u tom razdoblju nikakvo ozbiljnije ulaganje nije bilo moguće. Djeca su bila mala, muž i ja smo radili... Ipak, odvažili smo se najprije na zajedničko investiranje obnove i prekrivanja krovova više kamenih kućica koje su sve nekoć imale konkretnu namjenu ili kao gospodarski, ili kao pomoćni objekti ili oni koji su služili za život i stanovanje. Prvo smo prekrili jedan dio, pa drugi, treći..., a usporedo je počela sadnja maslina.
Djeca su u međuvremenu odrasla, a kako su od djetinjstva bili silno vezani uz ovaj kraj jer su se radovali svakom dolasku, svako od njih je dalo svoj doprinos. Na kraju smo, malo pomalo, udruženim snagama, posadili oko osam stotina maslina. Ogroman je to bio posao, baš kao i onaj koji je došao kasnije. Otvorili smo i uljaru, a onda prionuli uređenju prve i druge sobice sa vlastitim ulazima i prostorom ispred njih. Kada se pokazalo da za njih, među turistima vlada zanimanje, u narednoj smo fazi u nekadašnjoj "vatrenoj kući", tradicionalnom prostoru koji je nekoć služio za sušenje mesa, uredili i opremili još i apartman sa kupaonicom. U idućoj su fazi i djeca dobila vlastite apartmane za svoje obitelji i tako je kroz godine prostor poprimio današnji izgled.
Prisjetila se Vesna i detalja koji nisu bili toliko idilični - fizičkog rada i napora, obijanja žbuke i iznošenja namještaja, mukotrpnog pronalaženja građevinara i zanatlija, utrke s vremenom kako bi se posao okončao do turističke sezone od koje se očekivalo da povrati makar dio uloženog novca, da se smanje minusi na bankovnim karticama.
- Pri tome smo slijedili precizne upute Nacionalnog parka Krka kako bi očuvali autohtonost gradnje i materijala i kako bi staro obiteljsko imanje zadržalo prepoznatljivost i bilo u duhu ovog podneblja. Drago mi je da smo u tome uspjeli, što nam svjedoče i naši gosti. I oko njih ima jako puno posla. Zahtjevan je to rad od ranog jutra do večeri. No, kada se osjeti sva ta pozitivna energija i zadovoljstvo tih ljudi viđenim i doživljenim, onda je to u konačnici jedna lijepa, pozitivna i nadahnjujuća priča. Koliko god umorni bili, to zadovoljstvo nas naprosto preplavljuje - iskreno će Vesna.
Vesele je i najave o gradnji visećeg mosta koji će spojiti ostatke drevnih utvrda sa jedne i druge strane kanjona Krke - Nečven grad i Trošenj i cijelom kraju donijeti toliko željeni prosperitet, ako Bog dade i natalitet i preporod.
- Ne bih željela umrijeti dok ne prijeđem tim mostom s jedne na drugu stranu. Pa, mama, jel bi ti prešla - kaže mi kćer. Da prešla! Živim za taj trenutak - ozareno će gospođa Josić.
Uz bazene se gosti odmaraju i po tri tjedna
Vlasnika idilične kućice opasane visokim kamenim zidom u čijem dvorištu ugledasmo i bazen u susjednom zaseoku Sičići nismo pronašli, kao ni njegove goste. Sat-dva prije našeg dolaska zaputili su se, rekoše nam seljani, na izlet uz Krku. No, s Mirkom Sičićem, njihovim domaćinom koji je i također i predsjednik Udruge iznajmljivača turističkih kapaciteta u prominskoj općini ipak smo razgovarali. Javio nam se mobitelom iz Zadra gdje živi i radi. Manje-više, reče, gotovo svi iznajmljivači, izuzev rijetkih poput gospođe Vesne i supruga joj, su iz Splita, Zadra, Zagreba i drugih gradova. Vikendima dolaze obići svoje uređene kuće i okućnice koje su prilagodili za najam. Što se dojmova prominskih iznajmljivača tiče, većina ih je, po Sičićevim riječima, zadovoljna.
- Gosti nam pretežno stižu iz zapadne Europe. Najviše je Njemaca. Konkretno, u mojoj kući Njemci čine 90 posto svih gostiju, a zadržavaju se relativno dugo, posebno u usporedbi sa uobičajenim standardima. Ima ih dosta koji kuću iznajme na 14 dana. Neki se čak odlučuju i za trotjedni odmor u Promini, a riječ je o gostima nešto veće platežne moći. Zanimljivi smo i turistima iz sjevernijih zemalja - Danske, Nizozemske, Belgije... To su ljudi koji obožavaju mir i autohtonu prirodu, koji bježe od urbane vreve i napučenosti velikih turističkih središta. Buka i gužva je nešto čega se nastoje kloniti u širokom krugu i zato im naše podneblje savršeno odgovara. Popunjenost je izvrsna, konkretno za moju kuću je 120 dana, a vjerujem da se i drugi koji su se odlučili za ulaganje u bazen, a takvih je 15-ak u Promini, mogu pohvaliti istim ili sličnim rezultatom - zadovoljno će Sičić.
U općini je, inače, 20-ak objekata registrirano za turističku namjenu, no iz godine u godinu ta se brojka povećava. Za iduću sezonu pripremaju se dvije-tri nove kuće. Radovi su pri kraju.
- Svake godine raste broj iznajmljivača, pretežno su to kuće s bazenima jer su, kao što rekoh, privlačnije turistima. U njima se zadržavaju minimalno tjedan dana. Ima gostiju kojima je Promina toliko draga da joj se stalno vraćaju. Kod mene, primjerice, jedna obitelj dolazi već šest godina i ne radi se samo o umirovljenicima. Naprotiv. Umirovljenika je još najmanje. Uglavnom su to mlade obitelji sa djecom ili ljudi srednjih godina.
Poput svoje sumještanke i naše prve sugovornice, ni Sičić ne smatra da su granice Nacionalnog parka Nečvenu otegotni turistički faktor. Postoje ograničenja, no ona su, uvjeren je, dobra za turizam ukoliko se iskoriste postojeće, stare seoske kuće i adaptiraju u skladu sa smjetnicama koje ne odstupaju od tradicije.
- Kako je građena prije 80 godina, takva je moja kuća do današnjeg dana. Niti sam je produživao, ni proširivao. Zadržala se u prostoru kakva je izvorno bila, no doživjela je preinake usklađene sa potrebama današnjeg čovjeka. Takve je neagresivne preinake doživio i cijeli kraj. U zadnje se vrijeme dosta ulaže u infrastrukturu. Nacionalni park Krka je, tako, označio brojne biciklističke staze, napravljena je vinska cesta Oklaj - Nečven. Park je probio put sve do Krke, do Bibić buka, pa se gosti mogu spuštati sve do rijeke. Najavljena gradnja visećeg mosta nad rijekom Krkom sve nas raduje. Bit će to po veličini treći most takve vrste u svijetu i prvorazredna atrakcija. Do tada još valja poraditi na informiranju turista jer je činjenica da prosječni turist, pa čak i naši domaći gosti iz unutrašnjosti Nacionalni park Krka još uvijek poistovjećuju sa Skradinskim bukom jer se tako forsiralo tri-četiri desetljeća. Tek u novije vrijeme se otkrivaju čarobne ljepote gornjeg toka Krke, Roški slap, Manojlovački slap, Bilušića buk... To je nevjerojatni potencijal. Pri tom ne mislim samo na turiste koji traže kuće za odmor, nego i na izletnike, ljubitelje prirode, rekreativce, sportaše... Ti posjetitelji bi se svakako negdje htjeli osvježiti, ručati...Otvorili bi se ugostiteljski objekti, restorani, mogli bi se prodavati poljoprivredni proizvodi... Bezbroj je to mogućnosti za napredak cijelog kraja u širokom potezu od Drniša, preko Promine do Knina, Kistanja i dalje i vjerujem da će to biti valorizirano na pravi način - optimističan je Sičić.
Uredite cestu i obnovite vodovodnu mrežu
Na izlazu iz Nečvena cestom prema Oklaju zapazismo još jednu kuću s bazenom, no ne i goste i domaćina. Zatekosmo, međutim, Ivana Paraća i suprugu mu Katu. Rado su nam preljubazni Paraći pokazali i tu kuću svog rođaka koja je trenutno prazna, a nije im, unatoč godinama i vrućini, bilo teško odvesti nas i do kumove novogradnje, luksuzne katnice nekih 200-tinjak metara dalje. Služit će i ona za turističke namjene, možda već idućeg ljeta.
Vremešni supružnici su nam kasnije, uz kavu i kolač u hladovini pred kućom povjerili kako njih dvoje takvih ambicija nemaju. Da su mlađi, možda bi i razmislili. Ovako je Kata više usredotočena na okućnicu, vrt i cvijeće, a Ivan koji je u tom kraju poznat po "nadimku na kući" kao Garan na ostale, muške poslove. Obožavaju kad im dođu djeca Damir, Marina i Jasna sa obiteljima. Pod stare dane uživaju i u unucima Marku, Ani, Luciji, Mariji, Lari i Marinu. Voljeli bi, rekoše, da je u selu više stalnih žitelja. Od 44 domaćinstva koja su priključena na struju i vodu, dim se iz dimnjaka u zimskim mjesecima vidi iz tek nekolicine.
- Ode, u ova dva zaseoka nema niko nego ja i žena. U Pericama, gornjem zaseoku ima Milenko i tetka mu. To je dvoj', Dražan troj' i Vesa i njezin čovik petero. I nas dvoje. Znači, sedam članova ode zimuje, ako ne pomre neko. E, sad se ti smij kolko oš. Ako umre ona - pokaza Garan na svoju Katu - ode i ja.
- Ja ode u dom. A ako umrem ja, ako je iko tijo - ona će se udat - nasmijao nas je domaćin.
- A ko valja, valja vajik – i star i mlad - zaključila je, šaleći se, Kata.
Bilo bi im drago, poručiše za javnost, da se ljudi od struke dosjete prilagoditi infrastrukturu turističkim planovima. Nova bi cesta do Nečvena zlata vrijedila, a ne bi bilo zgorega niti da se zamijene prastare vodovodne cijevi, pa da Kata odvrne špinu u vrtlu i zalije paprike.