StoryEditorOCM
ŽupanijaU zaleđu Skradina

Tri priče o ljudima koji rade u polju i - neobično su sretni: ‘Svirao sam sa Severinom, rasplakao Gotovinu, a svoju zemlju ne bih mijenjao za Havaje‘

Piše Tomislav Juranović/JL
4. kolovoza 2021. - 18:44

Sjedili smo u tom pick-upu, omamljeni omarom, pomiješanom s južinom, u kotlini u kojoj sve stoji, kao savršenim koktelom za samoubojice. Takav se činio i zadatak. Pod skradinskom pekom, glava je tražila špinu, samo da se barem na sekundu rashladi. A odlazak na tri štancije ponad Skradina, činilo se, najtežim zadatkom ove Patrole. A meni barem, zadataka se u ovih pet izdanja nakupilo.

Uglavnom, sjedimo tako u tom plavom VW-u domaćin Hrvoje, kolega Željko i ja šutke, govoreći onako protokolarno. Nije nas smetala ni neugodna tišina. Meni je u par zavoja pala i glava, kao da drijema, kao da spava. Priče s terena su bile vrhunske, ali teška južina bila je jača, nalik na one iz Dubrovačke Republike. E, baš takva.

A onda smo došli u "dom" našeg šofera i poznavatelja OPG-ova ovih krajeva. Hrvoje Žaja, naime, ujedno je i voditelj onog restorana pored kojeg uvijek prođete, pa vjerojatno nešto i slistite na putu iz Dalmacije prema kontinentu. Na odmorište Krka, u restoran Krka Belvedere. Iskreno, teško nas je nagovorio. A onda nas je u par sljedova, preko domaće goveđe juhe, kilu i pol janjetine te obilne salate i - oporavio. Likarija! Preporod! Riječi su odjednom potekle, osmijeh i volja se vratila, a teme se nizale. Konačno, i gore je ipak malo lakši zrak nego dolje, u skradinskoj žeravici.

- A sad da vam kažem; sve ovo što ste danas pojeli, sve je iz polja u kojima smo danas bili. Dakle, janjetina je od Bure, a povrće od Dane i Nevenke. Jel' valja? - smije se znajući odgovor.

- Ne držimo ćevape, recimo, a ribu nudimo onu koju smo nabavili, dakle, bez menija, već dnevna ponuda. Mislim da je to u ovim krajevima jedino logično.

Uglavnom, uz još nekoliko projekata koje pokreće, poput restorana u vodičkoj ACI marini, Hrvoje Žaja ima samo jednu ideju: spojiti se s lokalnim OPG-ovima. I ljudima nuditi ono najkvalitetnije. Sudeći prema nagradama koje je pobrao za Belvedere, i nacrtima budućih ideja, Dane, Nevenka i Milivoj, ili neki drugi Dane, Nevenke i Milivoji, još će uvijek moći ono što najviše vole. Zvučat će blasfemično, ali da: raditi...

Priča prva: BARBA DANE

Mobitel gubi signal, a auto gađa već peto skretanje po vrletima skradinskog zaleđa. I tu se negdje skrilo blago barba Dane Jurića. Tamo, malo dalje, pogled puca na Krku.

- Od kasnog rujna, listopada, pa sve do kraja ožujka, ovo je sve pod vodom, bunari su prepuni - prepričava nam sin Frane, jer Dane ima posla. Kakvog? Pa... u slobodno vrijeme Dane je najpoznatiji guslar ovoga kraja. Zna napamet 1.500 kitica, od preko 3.000 koliko ih je napisao, sklada i improvizira na licu mjesta, a još se prepričava njegov nastup u Supertalentu. No, u "slobodno vrijeme", otkrit će mi dan kasnije, Dane je, ipak, poljoprivrednik.

- Dignem se već oko pola šest, na traktor i u polje. Zalivat'. A šta ću', jadan ne bio, kad volim radit' - govori taj vitalni 80 i nešto-godišnjak, dok iz traktora vadi pome, paprike, tikvice, kukumare. - Najiskrenije ti rečem, ja ovo za Havaje ne bih minja.

Njegov OPG opskrbljuje Skradin. Od štanda, malih trgovina, mahom restorana, i one klasične "od vrata do vrata" ponude. Mnogi dolaze kod njega, u Dubravice, jer osim povrća žele i priču. A Dane ih ima napretek.

- Svirao sam sa Severinom, ali ipak mi je najmilije bilo kada sam guslao našem generalu Gotovini. Otpjevao sam kiticu, dvije za njega, i on mi je kasnije priša' i reka' da se rijetko rasplače, ali da sam ja uspija' - ponosi se s razlogom, dok ga po leđima sa smiješkom tuče njegova supruga Jela.

- Znaš, nikad me nije privarilo piće, ali ni žena - smije se, još jednom, dok s ponosom priča i o njihovu sinu, ali i unuku, koji završava fakultet s namjerom da se - vrati kući. - Oni su moje glavne muze...

image
Dane Jurić je najpoznatiji guslar ovoga kraja
Željko Hajdinjak/Cropix

Priča druga: TETA NEVE

Od Dane malo desno pa gore, uzbrdo, pored table na kojoj netko nekog proklinje jer ga je, tvrdi, neopravdano prijavio za palež, pa još gore, uvrh sela. Podne je umalo prošlo, ali eto domaćice na ona vrata s nitnama, koje tjeraju muhe. Kuća stara, ali dobro se drži, klima, kaže, triba tek ponekad. E, tamo živi Nevena Kovilić, teta Neve, dobra duša i svojevrsna maskota Nacionalnog parka.

Svakog dana, naime, ona iz Dubravica, zaseok Čulišić, svakog jutra s torbom punom friške rajčice, krastavaca, paprike, smokava, kako svježih, tako i suhih, sočnih i zamamnih, uz još ponešto spušta se do mosta.

- Teta Neveee, tako ti viču oni, moj čovik' - smije se kao tinejdžerica od svojih 86 godina, dok poput koze spretno uskače na 60 stupnjeva nagiba u svoj vrt pun zdravlja. Bit će da je i ona od toga zdrava.

I ovog zraka, puno čišće arije, od one zagrebačke.

No gospođa Kovilić sve to radi, iako ne mora. Jer, njena dva sina imaju dva restorana u Skradinu. Točnije, jedan gore na odmorištu, a drugi odmah do ulaza u Nacionalni park.

Pa 'ajte u penziju, korim ju.

- Ma što ti je moj čovik'?! - kori ona mene s osmijehom. - Pa ja sam u Parku upoznala pola svita. Mene ti to i drži. Imam voju radit. I dok mogu, neću stat'. A šta, da sidim kući blejim? Nema govora? A moji? Oni ti samo dođu i nose. Ja ti u biti radim za njih, moj čovik'. I to mi puno znači. Vidiš tu moju kuću - pokazuje kao da je od zlata. A za nju jest. Za sve koji su nešto sami gradili, bila bi.

- To smo ti ja i moj čovik sami napravili. Ja sam ovdje došla iz Rajavića, bez ičega. I svojim rukam', zajedno s mužem, kojeg više nema, sve sama stvorila. I izgradila, i prehranila. Muž i ja. Prvo sebe, pa dicu. To ti je moj život. I ta poma, i ta kapula, i taj kukumar, i taj most, i ti moji sinovi, i ti ljudi koji se u restoranu s mojin' goste. I meni, pravo da ti kažem, baš ništa više ni ne treba...

image
Nevena Kovilić, teta Neve, dobra duša i svojevrsna maskota Nacionalnog parka
Željko Hajdinjak/Cropix

Priča treća: ŠJOR BURA

E sad treba malo na "glavnu cestu", neku lokalnu vlašku magistralu. Ali vraga je to magistrala. Jer, kad dođeš do OPG-a Bura, kraljevstvo ovdašnjeg sočnog janjca, pada ti mrak na oči. Doslovce.

Ne, doduše, zbog Milivoja i njegovih grla, već te ceste. Ma vraga i ceste. Jer, dok se diviš kako poratni povratnik živi i na osnovi svojih starih stvara, u biti, zimzelenu vrijednost svojih proizvoda, eto ti, nu iza ugla, đavla. I to pravog.

Ma, bolje će to reći šjor Bura.

- Ta cesta ti je, sinko moj, uvečer drama. Jer, nitko me ne sluša i ne bi. nedajbože, upalija ove dvije žarulje. A znaš što ti je; kada nema svjetla beštije, đavli nemaju straja. I tako ti ja svaku večer tamo gledam čopor vukova. I strahujem, osluškujem ovog svoga psa koji je mali da ga ne vidiš, ali je ovčar, pravi rvacki. I reži, laje, uzbunjuje. I onda van, pa ih tiraj kako znaš i umiješ.

Nije mu lako. A beštije, kako teša svojim 70 ovcama, 60-ak janjcava i četiri koze, njegovo su sve. Bio je, naime, jednom u bolnici,. puls mu pao skoro ispod 40. Dolazi doktor, govori da se mora smiriti, ostati u bolnici par dana da se stvari dovedu u re... Nije doktor stigao završiti kada mu Milivoj, ispod brka odgovori:

- Slušajte dragi doktore, di je onaj papir da ga potpišem i da na svoju odgovornost odem kući. Pa neko mora i moje beštije naranit'...

E, tom istom Milivoju sada puls skače, jer vukova ima, došli su nadomak, kote se i prijete. Ne govorim mu priču s Piškere i čagljevima, da ga dodatno ne bacim u afan. No Milivoj, zapravo, našu Patrolu vidi kao vapaj.

- Više se u zadnje vrijeme bavim vukovima nego svojim grlima. I nisam jedini. A naša je kvaliteta sve, ona je presudna, jer idu uokolo i pasu sve lipe trave i mirodije koje im daju posebnu notu. No, već je bilo slučajeva da su meni i susjedima vukovi zadavili ovce a kada se jednom okuraže, spasa nema. Prije nekog vremena uočio sam i risa.

Dakle, i oni vrebaju. A ja se uzdam u sebe i u mog Garu (psa, nap.a.). A problem je što nama nitko ne pomaže. Da ga ubijem, u želji da spasim stado, platio bi bijesne kazne, možda bi i u zatvoru završija. A za njih, evo čujen, dižu se i helikopteri, jer su zaštićena vrsta. I molim vladajuće iz Skradina da barem preko noći ne gase ove ulične lampe, da ih one tjeraju. Jer ubrzo bi sve moglo proć' kvragu...

A ja to ne želim. Ja želim radit'. Ovo je krvava posa', ali se od njega dadne živit. I meni je to dosta. Za mene i moju obitelj, a imam i djece i unučadi...

A to bi bilo šteta. I zbog Milivoja, susjeda, stada i svih ovdašnjih OPG-ova čiji rad i kvalitetu, jasno i glasno potvrđujem, još dugo osjećate na nepcu.

image
Milivoj Bura, vlasnik OPG-a Bura, kraljevstva ovdašnjeg sočnog janjca
Željko Hajdinjak/Cropix
29. studeni 2024 13:44