- Pokraj malenog zaseoka Jarebice, tri milje od Vrlike, podno jednog su mramornog brijega četiri izvora Tilurusa , što ga stanovnici zovu Cetinom , koji se poslije kratka toka svi slijevaju u jedno korito dajući tom mjestu ime Vrilo Cetine - tako je najcitiraniji opis izvora Cetine i njegovih stanovnika dao talijanski biolog i putopisac Alberto Fortis u svom djelu Put po Dalmaciji objavljenom 1774 godine.
Danas taj izvor u naselju Cetina poznat još kao Božje oko ili Glavaševo jezero dijelom je Civljanske općine tek nekoliko kilometara udaljeno od samog općinskog središta i od nedavno je rado posjećeno izletište brojnih domaćih i stranih gostiju. Zapravo radi se o potopljenom speološkom objektu čija se površina nalazi na 385 metara nadmorske visine , a dubina izvora je 125 metara. Nad izvorom se nalazi hram Vaznesenja Gospodnjeg iz četrdesetih godina prošlog stoljeća , a par stotina metara nizvodno i ostaci starohrvatske crkve Sv. Spasa. Crkva je iz 9.stoljeća i jedan je od najvrijednijih spomenika hrvatske i zapadnoeuropske sakralne arhitekture predromanike.
- Da pojasnimo ovo je kršćanska crkva, jer je građena prije crkvenog raskola 1054 godine-pojasnio nam je načelnik općine Civljani Petar Preočanin. Treći je mandat za općinskim kormilom i jako dobro zna prošlost, sadašnjost , a vjeruje i u buduća pozitivna kretanja općine na čijem je čelu.
- Iako imamo mali broj stanovnika, naš kraj postao je svojevrsna prirodna atrakcija. Na daleko smo poznati upravo po izvoru Cetine kojeg smo prošle godine oplemenili cikloturističkim vidikovcem s odmorištem Vrelo Cetine u kojeg se utrošilo nešto malo manje od pola milijuna kuna, sredstava Ministarstva turizma iz programa razvoja javne turističke infrastrukture, te uz pomoć Šibensko-kninske županije.
Tako je naš hidrološki prirodni spomenik ili „najljepše oko Dalmacije“ sada opremljeno servisnim stanicama za bicikle, biciklističkim stalkom i pripadajućim klupama. Pošto jedno vuće drugo, pojavile su se inicijative za izgradnju restorana i smještaja za goste. Sve su to pozitivni pomaci koji za sobom vuku i ostale ulagače u naše mjesto kao što je slučaj i sa punionicom vode koja zapošljava dvadesetak naših sumještana, a isto toliko njih posao je našlo u kamenolomu - istaknuo je Preočanin.
Civljanski načelnik poznat je javnosti nakon što je prošle godine uz usmeno odobrenje konzervatora započeo obnovu kamenog ili još poznatijeg Pločastog mosta na Cetini složenog najvjerojatnije u 15. stoljeću od srednjovjekovnih kamenih stećaka koji su izvorno korišteni kao nadgrobni spomenici. Taj jedinstven primjer premošćivanja rijeke nagrižen zubom vremena doživio je brojna oštećenja. Iz tog razloga započeta je obnova.
- Konzervatori su nam dali usmeno odobrenje i općina je krenula sa sanacijom, ali sve je kratko trajalo. Obnavljalo se bijelim kamenom što nekima nije bilo po volji . Onako kako su nam dali zeleno svijetlo , tako su nam naložili da prekinemo sa radovima. Nema problema, poštujemo. Radove smo prekinuli. Reagiralo je i Ministarstvo kulture i naložilo da se taj kamen ukloni i da se iz rijeke uklone svi stećci i da se samo sa njima obnovi most. Međutim, do danas još ništa - tvrdi Preočanin.
Područje općine Civljani osim već poznatih izvora, obiluje i onim manje poznatim. Rijetki su oni koji znaju da na tom području postoji čak pedeset i dva vrela što je domicilnom stanovništvu u prošlosti bilo od velikog značaja s obzirom da se žitelji toga kraja, kako prije tako i danas uglavnom bavi stočarstvom, malo manje poljoprivredom i vinogradarstvom.
- Kažete poljoprivredom, ja evo iz hobija kopam krumpire. Četrdeset i tri godine proveo sam u Njemačkoj i ovo mi dođe kao zabava. Nije se nikada ovdje pod ovom kamenom gromadom, našom Dinarom, moglo živjeti od poljoprivrede to nas je i utjeralo u tuđinu. Vode imaš na pretek, ali hladne zime i oštre bure nisu najpogodnije za uzgoj povrtlarskih kultura. Vidite kada mi vadimo krumpire , prvi dana jeseni.
Ljeti velike suše, hladne zime, rani i kasni mraz sve odnesu i šta ćeš, možeš plakat. Ovako krumpir kopamo tek sada tako da ga skladištimo u podrume s ne bi li doskočili ranom klijanju, jer su prašak protiv klijanja zabranili, pa se snalazimo na razne načine, kako 'ko zna i umije - zatičemo u radnom zanosu Nikolu Barišića koji u svom vrtu osim Deireea i Mona Lise, sadi i pokoju pomu, papriku i kupus. Svakog blaga u časnoj kući Barišića.
Obnova obiteljskih domova srušenih tijekom Domovinskog rata , davno je završila. Preduvjet je to za povratak obitelji.
Jedni od njih su braća Zoran i Nikola Zelenović sa tristotinjak ovaca i krava. U Hrvatsku su se vratili prije trinaest godina jedan iz Srbije drugi iz Italije i malo pomalo imaju respektabilno stado od kojeg kažu mogu pristojno živjeti. Paško polje pravi je eldorado za brojne stočare tog kraja.
- Krenuli smo sa desetak ovaca i sada smo tu gdje jesmo. Paša je dobra , međutim zimi cijelo polje postane jedno veliko jezero. Nažalost ljeti suša, onda kiše i vjetar odnesu površinski kvalitetni sloj zemlje i onda ostaje ova tupina. Osim trave na njoj ne može ništa rasti.
Idealno bi bilo pošto je Dinara proglešena Parkom prirode da se u planini naprave pješaćke staze kako bi mogli blago tijekom ljeta voditi na pašu u Dinaru. To bi bilo idealno za nas stočare - uglas će Zelenovići.
Jedan od najjajčih opegovaca na tom području je četrdesetjednogodišnji Marko Kero koji je na Paško polje doselio iz Unešića.
Zbog paše nastanio se podno Dinare. Više od tristo ovaca i četrdesetak goveda svakodnevno je po civljanskim pašnjacima, napose na Paškom polju.
- Ne boje te se nismo na Pagu. Zovu ga Paško jer je od pamtivijeka ovo polje služilo za pašu i ništa drugo. Od tud mu i ovaj naziv paško polje. Cijeli život sam u ovčarstvu i govedarstvu. Od svoje petnaeste godine. Napravio sam kuću u selo i preselio sa obitelji uglavnom zbog paše. Nije to ništa , koliko ima moja majka. Ona u Lici trenutno drži preko dvije tisuće ovaca i nikada se nije potužila da joj je teško. Mi smo navikli na ovaj posao i da ga ne volimo ne bi ga radili. Samo čovjek koji voli ono što radi , može uspjeti u svom poslu.
Mi nemamo nikakve probleme sa prodajom. Uglavnom se to bazira na principu ovca-janje odnosno krava-tele i sve prodamo na kućnom pragu. Istina prošle godine sve je usporila korona, međutim, tržište se brzo oporavilo - nastavlja Marko Kero uzgajivač pramenke i simentalke za čijim mesom „luduju“ od Splita do Zadra. Cijena je, kaže, svima pristupaćna s obzirom na uloženi trud.
Osim za telećim i janjećim mesom uskoro bi mogla biti pomama i za mesom divljači prvenstveno parnoprstaša kojima pripada i balkanska divokoza. Sa njom lovci LU Svilaja iz Vrlike kojima pripada i lovište Dinara-Crvene grede, imaju velike planove.
Zbog pada populacije vrlički lovci aplicirali su na EU fondove na prekogranični projekt vrijedan dva milijuna eura s ciljem podizanja brojnog stanja divokoza na Dinari koje se unatrag nekoliko godina prepolovilo.
- Od stotinjak jedinki koliko ih je prije bilo danas imamo njih četrdesetak. Stoga smo predali dokumentaciju za projekt kako bi našu autohtonu divokozu parili sa istom vrstom iz Bugarske. Za to je bilo potrebno nekoliko godina uzastopno slati uzorke krvi na analizu kako bi se utvrdilo da se radi u autohtonoj životinji. Pomno birane jedinke , genetski prihvatljive nalaze se u karanteni odnosno vršimo nadzor nad divljači i ukoliko dobijemo zeleno svijetlo, krećemo sa programom - informirao nas je predsjednik vrličkih lovaca Ivan Žeravica.
Razlog smanjenog broja divokoza unatoč trogodišnjoj zabrani lova na ovu dalmatinsku ljepoticu, kako joj tepaju tamošnji lovci, krije se u krivolovu . Iz jednostavnog razloga, jer je Dinara otvorena granica između Hrvatske i susjedne BiH što uzrokuje nesagledive štete na fondu divljači, posebno divokoza.