Psi mu "pojeli" proračun: Za kuju i sedam kučića Caru uzeli 40.000 kuna; Bilički načelnik predlaže da sve lutalice iz Hrvatske dovedu pred vrata Tolušiću, pa neka ih on hrani

Lijepo je biti human, ali humanost je skupa. Treba je i platiti. A tu se svi oni koji daju prava i dijele ih šakom i kapom nastoje izmaknuti, pa teret te humanosti počesto postaje – nehuman. Eto, načelnik općine Bilice Josip Čaleta Car, vjerojatno je dosad kao i svi mi, suze lio nad Jesenjinovom pjesmom o Keruši. I njezinih sedam malih koje je "Jutros u košari, gde sja, šuška/Niz rogoza žućkastih i krutih/Sedmero je oštenila kučka/Sedmero je oštenila žutih".

Ali kad vam ta poezija dođe u vidu računa tvrtke AS-Eko, koji za kerušu i njezinih sedam malih kučića ulovljenih na Bosuću iznosi 40 tisuća kuna, onda se druge pjesmice poju. Čoviku dođe da plače, ali suze tu ne pomažu. Račun treba platiti, jer sve je tu(te) po zakonu.

Odbio potpisati

– Je, to je meni i ministar Tolušić rekao kad sam ga ovo ljeto vidio na Jadriji. I veli mi on, da šta njega napadamo, kad je to Zakon od prije deset godina. Je, Zakon od prije deset godina, ali je promjena Zakona s 18. svibnja 2017. A tada je zabranjena eutanazija pasa u skloništima, što znači da bi mi trebali platiti njihovo hranjenje i skrb o njima sve do njihove prirodne smrti, koja može nastupiti između 12 i 15 godina. Osim ako se negdje u međuvremenu ne udomi! Po tom Zakonu o zaštiti životinja i Zakonu o veterinarstvu ja – odnosno općina – sam dužan financirati obavljanje poslova skupljanja napuštenih i izgubljenih, te uklanjanje uginulih životinja. A tvrtka je dužna ispunjavati sve potrebne uvjete za skloništa za životinje i higijenski servis. I onda je tvrtka AS-Eko meni poslala ugovor o provedbi tih usluga za tzv. "hladni pogon", koji obuhvaća pripravnost doktora veterine, dva radnika i vozila. Za godinu dana to vam iznosi 26.365 kuna s PDV-om. Ali to nije sve. Nego, kad ih pozoveš da ti zbrinu psa lutalicu, to je dvije tisuće kuna plus PDV, pa mačku 1800 kuna plus PDV, uklanjanje lešine životinje do 50 kilograma je 900 kuna plus PDV... I mi to moramo platiti! Ja to nisam htio potpisati, nego sam poslao u Ministarstvo, da mi se obrazloži zašto mi moramo plaćati taj hladni pogon, no odgovora nikad nisam dobio – ogorčen je Čaleta Car.

– No, ljuti me, ne samo mene nego i sve ostale načelnike, što je prvi račun koji sam dobio za ulov i zbrinjavanje psa lutalice bio na 800 kuna plus PDV, u devetom mjesecu 2018. A onda sam u siječnju ove godine dobio račun za kuju sa sedam štenadi, osam pasa po četiri tisuće kuna. Što je 32 tisuće kuna! Plus PDV, to je 40 tisuća kuna. Nema dakle, veze, ni s onim prvim računom od 800 kuna, ni s onim iz ponuđenog ugovora koji je dvije tisuće kuna, nego ispada da može biti koliki hoće, a ti plati! I zbog toga su svi načelnici općina, ne samo ja, kad smo imali sastanak Udruge općina, napali Luku Omana, koji je posebni savjetnik ministra poljoprivrede za zbrinjavanje životinja. On stalno inzistira na mikročipiranju pasa, ali nisu nama problem čipirani psi, mi ćemo vlasnike lako nać – ističe bilički načelnik.

Namjerno ostavljeni

– Nama su problem ovi nečipirani psi, lutalice, koji nemaju vlasnika. Moj kolega, načelnik Fužina, veli da njemu na onaj njihov poznati doček Nove godine u podne dođe tisuće ljudi iz Zagreba, Rijeke, Gospića, Ogulina. U pet po podne ljudi odu, a ostane i po 50 pasa, vjerojatno ih i namjerno ostave. Općina Ivankovo, u Slavoniji, svaki dan od tri do pet pasa ima za skupiti. Što će raditi, trošiti svoj ionako jadni i mali proračun, na pse. Dok im ljudi gladuju?! Jer, u Zakonu koji je mijenjan 18. svibnja stoji da će "jedinice lokalne samouprave financirati osnivanje i rad skloništa". Sve skupa, to 21 sklonište, po 549 tisuću kuna iznosi 11,5 milijuna kuna za zabrinjavanje pasa i mačaka lutalica. Jer, u starom Zakonu stajala je odredba o eutanaziranju lutalica koji nisu udomljeni nakon 60 dana. Sada je ministarstvo to zabranilo, tu eutanaziju, odnosno donijelo je zabranu ubijanja životinja. I neka je! Ali, ne mogu oni taj teret prebaciti na nas, jedinice lokalne samouprave, da financiramo po zakonu ta skloništa. Koje, k tome, vode još i privatne tvrtke – ogorčen je Čaleta na ovaj problem koji, tvrdi, ne tišti samo njega, nego i sve ostale općine. Jer, privatnim tvrtkama koje su na tržištu, za razliku od komunalnih, na prvom je mjestu zarada.

– Ako je to tako, evo ja se nudim Udrugi općina da budem koordinator za svih 428 općina, pa da svi dovedemo pse, pred ministarstvo, kod Tolušića, pa neka ih on hrani. Ili grad Zagreb. Koji ima proračun od deset milijardi. Općina Bilice jedna je od rijetkih koja ima pozitivan prirodni prirast i ja sad moran ukidat djeci plaćanje prijevoza do škole, ili naknade za novorođenče, da bih hranio pse lutalice. Zbog nečijih hirova. Udruga Prijatelji životinja, koju vodi Luka Oman, htjela je zabraniti i mesnice. Kao da i kad posiječeš glavicu kupusa, ne izlazi sok. I to je krv, samo nije crvene boje. Ajmo ništa ne jest nego živit od zraka. To bi bilo najhumanije. Samo nije moguće! Kao i provedba ovog zakona! – rezolutan je Čaleta.

– Zaostajemo u svemu za razvijenim svijetom i Europom. U socijali, u plaćama, u svemu, ali bi htjeli biti prvi prijatelji životinja u Europi. Kad pitamo tko će radit kontrolu čipiranja, onda nam kažu komunalni redari. Pa, komunalni redari ne smiju upaliti mašinu "pelaricu" bez certifikata – evo, sad smo platili 3,5 tisuća kuna za to, da dobiju certifikat da su osposobljeni – a kamoli će rotvajleru iznad glave mahat aparatom, gledat oće li ostat bez ruke. Šta ako ga izgrize, osakati, ko će to platit, ko će za to odgovarat? Pa šta su komunalni redari, Rambo, kad će ulazit u tuđa dvorišta, pisat kaznene prijave... – ne zaustavlja se Čaleta lako.

Pablo provokator

– Zašto ministarstvo nije izdalo nalog svakoj županiji da riješi sklonište? Ovako, županija nema s time ništa. Umjesto da mi svi, gradovi i općine, osnujemo svoje sklonište, nađemo lokaciju, pa podijelimo troškove. Kao što je napravljeno za zbrinjavanje otpada. Mi govorimo o psima, a ja sam evo platio tiskanje tri tisuće letaka kako odlagati otpad, da ljude educiramo, znamo da nas čeka težak posao, da će bit smeća na sve strane, ali svjesni smo da nam je to problem od životne važnosti, za razvoj turizma, al nam država, u sprezi s raznoraznim udrugama, konstantno proizvodi nove i nove obveze. Na proračun od 6,8 milijuna kuna i 2400 stanovnika. I sad ja moram gledat još ko će mi ostavit psa u općini, da ga zbrinem. Godišnje 26 tisuća kuna paušala, pa još ovih 40, to je već 66, pa ko zna koliko još... Izgleda da je u ovoj našoj hrvatskoj državi sve zaštićeno, i psi i vukovi, sve osim ljudi. Eto, sad će ispast da je Čaleta nehuman, a ova naša gospoda ministri humani. Šta se ne odreknu sredstava za razvoj višestranačja, pa nek budu humani na svoj račun! – oštar je bilički načelnik.

A nije da je Čaleta ni nehuman ni da ne voli pse. Eto, spominje se kako je zbrinuo psa kojeg su izvadili iz jame na Miljevcima. A svog Pabla, zlatnog retrivera, ne bi dao ni za šta na svitu. A ni Pablo njega. Koja je to radost bila kad smo ga došli fotografirati. Odma mu je kamen donio.

– Biž, Pablo, bacaj to, još će reć da ti ne dajen ništa ist, pa da stine moraš grist! – zeza se Čaleta. Ali, šalu na stranu. Humanost je lijepa stvar. Ali, kako nema besplatnog ručka, tako nema ni besplatne pasje hrane. Neko je uvijek mora platiti.