Ovo nije priča o gospodarskome značenju i turizmu Nacionalnog parka "Kornati", znamenitog arhipelaga ljepote i rajskoga podneblja od 109 otoka, otočića i hridi.
Priča je ovo o običnim ljudima, Kurnatarima i drugima kojima je taj prostor obilježio život. Prošla je 41 godina otkako su Kornati proglašeni nacionalnim parkom. O Kornatima (otočnim krunama) pisali su brojni autori, naši i oni iz svijeta. I znameniti George Bernard Shaw o njima naveo i ovu, jezgrovitu rečenicu: Kornatski otoci neiscrpna su tema za pisca… Bili i ostali.
Jedan od najdojmivljijh prikaza Kornata je onaj u knjizi-vodiču "Kornati" iz 1984. godine, autora prof. Mladena Friganovića iz Šibenika, nekoć i poznatog nogometaša. Bili smo u prigodi broditi Kornatima još od kraja šezdesetih godina i upoznati ljude, kojih većina, na žalost, više nisu među živima.
To nije bilo doba suvremenih nautičara i luksuznih jahta svjetskih bogataša, poput ruskoga tajkuna Romana Abramoviča. U to vrijeme u Kornatima smo susretali ribare, pomorce, težake, prve ugostitelje, pučke pjesnike i strance kojima su Murter i Kornati bli druga domovina. Poput Nijemca Karla i supruge mu Uschi s kojim smo se družili kao sa svojima.
Za drugog Nijemca, Rainera Stosbega koji je u Jezerima imao turističku agenciju i kamp, letjeli smo nad Kornatima malom Cessnom snimajući Kornate za turistički prospekt. Kornati nisu bili zaboravljeni ni u doba Domovinskoga rata. Ondje je 1994. s predstavnicima hrvatske Vlade obišao otok Žut i njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, veliki prijatelj Hrvatske. U svom restoranu "Bain" u uvali Strunac ugostila ih obitelj Stipe Kožulića.
Imali smo pravo zadovoljstvo u vodama kornatskim "u prolazu" susresti likove-veseljake, poput ribara Jadrana Lapova, koji nam je i sam, uzdignutih ruku, veselo poručio onu poruku iz zbirke "Pučine i krune kornatske", pučkoga pjesnika Ive Šikića Balare: Kornati, okrunit ću se vama.
Kao i Milu Božikova Grofa u grofovskoj pozi za timunom njegova boda, vlasnika restorana u uvali Opat na otoku Smokvici, gdje je sa svojim brodom dolazio i Goran Ivanišević. Ljudi su to koji su sve što imaju stekli svojim trudom na moru i na kraju, loveći ribu i krčeći škrta otočna polja.
Čovjek ih ne može zaboraviti. Kao ni "braću pustinjake", ribare iz Male Stinive na Kornatu, Ivu i Milu Lovrića, kojima su more, brod i mriže bili sve u životu. Ni njih više nema. Kad smo ih jednom susreli upravo su dopremili svježu ribu za češke obitelji Adama Pelta i Petera Tauchmana. Riba je odmah išla na žeravu. Sve je mirisalo.
Direktor ACI marine u Jezerima Mirko Mudronja, čijim smo brodom "Vihor" oplovili šezdesetak milja, odveo nas je u Pristanišće na Žutu, rodno selo svojih predaka u kojem više nikoga nema, ali su neke kuće očuvane i održane za boravak.
Konac ne bi djelo krasio da nismo "takali" uvalu Sabuni na južnoj strani Žuta, s nekoliko kućica za turističke robinzone i s restoranom Edija Jurage Seksija. Duhoviti sugovornik, uvijek spreman na šalu, plijenio je pozornost posjetitelja s plovila usidrenih pred lučicom.
Snimili smo ga pred velikom slikom povratka iz polja s njegovim tovarom.
- Slikaj, slikaj. Ovo su dva magarca - rekao je k'o iz puške.
- Onaj prvi sam ja, a onaj iza mene - moj prijatelj. Ha-ha-ha!.
I tako prolazi vrijeme svijeta, da parafraziramo poznatu latinsku izreku "Sic transit gloria mundi". Slava, kako kaže ta pouka. Život, rekli bismo.