Priča o požarima za Davorina Pamića, diplomiranog inženjera agronomije u mirovini i dugogodišnjeg pročelnika Savjetodavne službe za poljoprivredu u Šibensko-kninskoj županiji, počinje tamo gdje zakazuje preventiva. Odnosno, na neočišćenom mrginju ispred zapuštenih privatnih parcela i ograda uz cestu. Njih treba čistiti, a ne (samo) kupovati kanadere.
Jer kad dođe do kanadera, onda je već kasno, uvjeren je Pamić, koji će rado s našim čitateljima ponoviti priču koju je on čuo još kad je 60-ih godina kao mladi student agronomije prvi put došao u Zaton, pa ga je žena pozvala, kao budućeg zeta u familiji, da idu čistiti mrginj uz put.
– Za vrijeme Austro-Ugarske svaki je mještanin bio zadužen čistiti mrginj ispred svoje površine. Priča se, a to je bilo odmah početkom stoljeća, da je glavar sela javio nadšumariji u Zadar da je sve čisto, da su ljudi počistili mrginj. Ali oni su poslali inspekciju, koja je utvrdila da na dva mjesta mrginj nije bio očišćen. I sad, kako je Austrija, koja je po meni bila prva i posljednja pravna država na ovom terenu, postupila? Bio je kažnjen glavar sela, i to, kažu, za paprenu sumu u krunama, da si par volova mogao za nju kupiti. To je bila jako velika kazna, čim se 50 godina poslije o njoj pričalo. Bio je kažnjen on, a ne oni koji nisu bili očistili, jer je bio odgovoran. On je javio da je sve u redu, a nije bilo.
A mi u Zatonu sjedimo ispod murvi, u hladu, i u 200 metara ove rive imate pet kafića i tu se satima sjedi, pored nas starijih i mlađarija, kojoj je životna filozofija kako se ništa ne isplati, pogotovo ne u poljoprivredi. Zato su nam borovi i smrike došli do prvih kuća u selu. I ne dao nam Bog još kojeg požara, mi ćemo živu glavu spašavati u kaićima, tko ih bude imao. I nikome ništa! Totalna neodgovornost, jer čim padne prva kiša, sve će se ovo s požarima zaboraviti.
Baš kao što se zaboravilo ono što sam ja pisao još prije dvadeset godina o ovcama i kozama, što je pisao moj kolega agronom dr. Jozo Rogošić, o američkim iskustvima. Za uvođenje sustava kontrolirane ispaše trebali bismo imati jednu životinju na dva hektara, što znači da bismo za organizirano gospodarenje trebali imati milijun i pol ovaca i 350-450 tisuća koza. I s oko 300 ovaca može se prehraniti jedna obitelj, čija je godišnja zarada iznosila 40 tisuća DEM, računao je onda dr. Rogošić, prije 20 godina.
Neki ljudi idu svijetom ko koferi, ali neki gledaju pa misle da bi se pametne stvari i kod nas mogle primijeniti, no glas struke se kod nas očito ne čuje – veli Pamić, za kojeg je utješno da nakon 20 godina i sami vatrogasci govore ono što je on tada isticao – da smo zakazali u preventivi.
– Prije neki dan u novinama čitam izjavu Hrvoja Turkovića, zapovjednika protupožarne eskadrile HRZ-a, koji kaže da nam ne trebaju novi kanaderi, da radije taj novac uložimo u preventivu, jer ne mogu avioni sami riješiti problem požara. Jedan sat leta kanadera, čim se odlijepi s piste, košta 70 tisuća kuna. Ja bih želio znati koliko su nas koštali ovogodišnji požari. To nikada javnosti nije rečeno. Neka kažu – kanaderi koštaju toliko, vatrogasci toliko, šteta je tolika. Onda bi se vidjelo da su to troškovi koji se mjere u desecima i stotinama milijuna kuna, i da je uvijek bolje i jeftinije spriječiti nego liječiti. I ono što ja tvrdim već 20 godina – u toj protupožarnoj preventivi nezamjenjiva je stoka sitnog zuba, ovce i koze. Imam stručni rad o tome i bio je objavljen u agronomskom glasniku.
Otkud meni to kao agronomu? Ja sam bio član Izvršnog vijeća SO Šibenik početkom 90-ih, kad je gorjelo kod Okita, i tamo je najednom vatra prema Pirovcu stala i prestala. Kopkalo me je da saznam kako i zašto jer je i tamo bilo više neobrađenog nego obrađenog zemljišta, pa sam jedne subote obuo vojničke čizme, obukao radni kombinezon i izašao na teren. Naišao sam tamo na jednog starog Vodičanca koji je imao 80 ovaca, a on mi je rekao da je tu u blizini još jedan s 40 koza.
I ovca pase travu, a koza se i propne jedno metar, dva, pa brsti u visinu, one donje grane. One se ustvari hrane gorivim materijalom i zato su nezamjenjive u preventivi. To druge zemlje koriste. Na Siciliji imaju mogoruš (kod nas ga zovu magaruš, op.a.), koji ovca ne jede. No, oni kamionima dovezu stotinjak magaraca i oni to pojedu u dva tjedna, a nakon toga voze ih na neku drugu lokaciju. Ali to je tamo, u Italiji, mi smo ovdje totalno neorganizirani – ističe Pamić i iznosi neveselu računicu matematike izvan pameti.
– Službena hrvatska politika priznaje milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, isto tako priznaje 200-tinjak tisuća nezaposlenih, priznaje se uvoz hrane za gotovo dvije milijarde dolara godišnje, na kojem uvoznici imaju rabat od 20 do 30 posto. Dakle, imamo neobrađeno zemljište – koje je, da tragedija bude veća, 70 posto u državnom vlasništvu – imamo nezaposlene ljude, mladost se neće zaje...... s ovakvim sustavom, odlazi u EU, granice su otvorene i imamo uvoz hrane. To su ti naši paradoksi!
A Hrvatske šume su priča za sebe. Oni su išli saditi alepski bor, ufaju se u njega jer idu linijom najmanjeg otpora. On jako brzo raste, a oni sve mjere u kubicima zelene mase. On će za 15 godina sve zazeleniti. Ne idu na genetsku raznolikost šuma, ne sadi se crnika, hrastić, nego monokultura alepskog bora koji – botanički – spada u šumske korove. Jer ne vrijedi kao ogrjevno drvo zbog puno smole, ne vrijedi kao građevno drvo zbog puno svrža, nije to jela i smreka iz Gorskog kotara, ali se strahovito brzo razmnaža.
Ja sam bio očevidac, prije rata, na lokaciji iznad Skradina, na putu za Dubravice, gdje su šišarke gorjele i pucale poput puščanih metaka prebacujući vatru na drugu stranu ceste, na udaljenost od 30 do 40 metara. To je gorjelo 85.–86. godine, onda su ponovno sadili bor, pa je u ratu ponovno izgorjelo, i onda su ponovno htjeli saditi bor i po treći put.
Ja sam slučajno to znao i bio sam prijatelj s upraviteljem Šumarije Šibenik Brankom Kekelićem pa sam mu rekao: "Pa što ćeš, nećeš valjda u 20 godina tri puta saditi bor da ti tri puta gori. Posadi maslinu!" "Pa kako ću kad ništa ne znam o maslini?" Rekoh mu: "Ja ću ti pomoći, stručno, da to bude posađeno." I zaista, oni su tamo na 12 hektara krša samljeli kamen i po struci i zanatu posadili masline, red do reda osam metara, unutar reda šest metara udaljenosti jedna od druge. I tu više ne gori! To je jedina šumarija na našoj obali koja je sadila masline, ima svoju plantažu.
Zašto drugi nisu to sadili?! Gdje je maslina i gdje je obrađeno područje, ne gori. Gore neobrađene površine. Gore šume i po Portugalu i po Francuskoj. Ali gore šume, a ne poljoprivredne površine. A kod nas je iz godine u godinu sve više neobrađenih i zapuštenih poljoprivrednih površina. Zašto je to tako, to je posebna priča. Mi u 20 godina ništa nismo napravili po tom pitanju. Iz godine u godinu obrađujemo sve manje poljoprivrednih površina, izgorjele površine su sve veće.
Vatrogastvo i njegova organizacija su poseban problem, ja nisam stručnjak za to, ja samo skidam kapu ovima najnižima u hijerarhiji, ovom što s brentačom i srcem ide u vatru, jer nekada taj, ako je u pravo vrijeme na pravome mjestu, može biti efikasniji nego vatrogasno vozilo – teško se zaustavlja agronom kad krene priča o onome čemu je posvetio čitav svoj radni vijek.
Sve o čemu je govorio Pamić nam je pokazao i na terenu, u svojem masliniku u zaleđu Zatona u kojem mu je izgorjelo 76 stabala maslina koje su upravo stigle na puni rod.
– Ispred maslinika mi je sinovljev vinograd, koji nije izgorio samo zato što je obrađen. A ne bi izgorjele ni moje masline da su moji susjedi obrađivali svoje parcele. Ovako je vatra s njihovih zapuštenih parcela zahvatila i moje masline, koje ću sada trebati ispiliti pri zemlji i čekati jedno 15 godina da dođu u stanje u kakvom su bile lani, kada sam na njima imao oko 1800 kilograma maslina. Sve u svemu, to je šteta od oko 300 tisuća kuna, za izgubljenu dobit i za ponovna ulaganja kroz cijelo to razdoblje – pokazuje nam Pamić i ostatke do temelja izgorjele kamp-kućice u kojoj je imao i WC, hladnjak, kuhinju da mu bude pri ruci dok je u masliniku. Sad nema ništa osim zgarišta.
– Mi smo mnoge, čak i pašnjačke površine, zapustili i sada su tu došli smreka i bor. A naši šumari vele da je sve što je više od dva metra, pa makar bila i smreka – šuma. I ne smiješ je sjeći. Sad je tu paradoks. U Europi, ako ja napasam ovce i koze u toj vašoj šumi, onda vi meni nešto plaćate. U nas je bilo obratno. Hrvatske šume su bile uvele pašarinu, pa umjesto da nagrade onoga tko čisti šumu i radi njihov posao, oni ga kažnjavaju.
Mene boli što se u nas u dvadeset godina ništa ne mijenja. Mi to samo kampanjski govorimo, i čim padne prva kiša, sve se to zaboravi i onda Jovo nanovo. Po mojem mišljenju, tu su zakazale institucije države, i državne firme koje očito ne rade svoj posao kao treba, a žive kao bubrezi u loju. Ja sam za to da konačno netko u ovoj državi postane odgovoran. I očekujem da premijer sazove jednu tematsku sjednicu Vlade u Šibeniku i da se napokon narodu kaže koliki su nam troškovi od požara, da se analizira što se dogodilo i što bi svatko od državnih firmi i nas svih skupa trebao napraviti da iduće godine kod nas ne gori, ili barem ne kao ove godine – uvjeren je Pamić.