Ne mrzim ja nikoga, pogotovu ne susjede Hrvate. Mrziti neki narod, to vam je kao da mrzite potočić koji žubori, cvijeće koje cvjeta – tako je, ne baš uvjerljivo, govorio Srbin iz Plavna Milan Opačić u šibenskoj sudnici, gdje ga je branilo 12 beogradskih odvjetnika, a gdje se u publici našao i famozni srpski ekstremist Simo Dubajić.
Na suđenju Opačiću, temeljenom na optužbi da je svojim govorom pred crkvom u kninskom Kosovu širio mržnju i šovinizam. Na skupu, koji je bio svojevrsna najava pobune Srba na kninskom području. Milanova izjava izazvala je lagani smiješak kod sutkinje Senke Baranović-Klarić, koja je poslije dogurala do članice Ustavnog suda.
– Zašto sude čovjeku!? To nema smisla. Treba samo pustiti meni i Franji Tuđmanu da se dogovorimo oko svega. Tako ćemo izbjeći rat i ovakva suđenja – obratio se Simo Dubajić u šibenskoj sudnici najizravnije potpisniku ovih redaka.
Opačićev sumještanin iz Plavna Petar Pašić Pajo nije, pak, nimalo vjerovao toj Dubajićevoj teoriji. Znao je da je rješenje sve napetijih odnosa Srba i Hrvata u šibensko-kninskom zaleđu sve samo ne i laka zadaća. Osobno mu je, međutim, bilo sve lakše, jer nemala ratna psihoza nije utjecala na njegovo šibensko društvo, u kojemu su dominirala dva Hrvata, fetivi Šibenčanin i profesor tjelesnog odgoja Joško Bego, te bodul sa Žirja i ravnatelj Specijalne škole na Šubićevcu Maksim Roman, koji će, stjecajem okolnosti, nakon završetka Domovinskog rata utemeljiti ustanovu "Roman obitelj" upravo u Bratiškovcima, jednom od žarišta srpske pobune u skradinskom zaleđu.
Široki osmijeh zadovoljstva
U (pred)ratnim mjesecima Pajo je praktički izgubio svoje radno mjesto u šibenskom Štabu teritorijalne obrane, jer je njegova funkcija pomoćnika za partijsko-političko djelovanja u novim okolnostima postala gotovo besmislena. Kao posao čuvara plaže u zimskom periodu. Istodobno, u rodnom su ga Plavnu srpski ekstremisti, neovisno o srpskim korijenima, uporno etiketirali "ustašom".
A onda se Paji, konačno, lice razvuklo u široki osmijeh zadovoljstva. Prijatelj Bego mu je priopćio, doduše, neslužbenu informaciju: "Ozbiljno se govori, Pajo, da bi mogao postati povjerenik Vlade Hrvatske za okupirani Knin. Tvoj prosvjetni kolega, HDZ-ovac Božo Erlić silno zagovara to rješenje, a čelni ljudi grada Paško Bubalo i Josip Juras nemaju ništa protiv tvog imenovanja."
Zamisao o povjereniku Paji itekako je imala smisla. Kninski prognanici tiskali su se u primoštenskom hotelu "Marina lučica", dok je Petar Pašić dobro znao na koga može računati u okupiranom Kninu. Točnije, da ipak ima Kninjana koji ne odobravaju Babićev i Martićev suludi plan o fantomskoj tvorevini SAO Krajini. U suradnji s članovima kluba kninskih prognanika "Zvonimir" Pajo je formirao listu s nešto više od 70 Srba, koje su kninski Hrvati ocijenili lojalnim građanima Hrvatske.
Dijelu Šibenčana, posebice nogometnim zanesenjacima, činilo se da je na spomenutoj listi mjesto i inženjeru Đorđu Bjegoviću, nekad nadarenom napadaču kninske "Dinare", koji je u tinejdžerskim danima zajedno s (kasnijim) reprezentativcem Ilijom Petkovićem nerijetko znao pojačati juniore "Šibenika" na inozemnim turnirima. Na takvu pretpostavku tjerala ih je i činjenica da je Đoko, kako su ga obično zvali prijatelji, u prvim danima okupacije Drniša, riskirajući i vlastiti položaj, potajno donosio hranu obitelji hrvatskog košarkaškog reprezentativca Mihovila Nakića, te roditeljima poznatog šibenskog nogometnog trenera Stipe Kedže. U tome je Đoku itekako poticala i supruga Milica, velika prijateljica obitelji Kedžo.
Dosljedan svom stavu
No, sve simpatije koje su drniški Hrvati imali za nesuđenu nogometnu zvijezdu Đorđa Bjegovića rasplinule su se kao mjehur od sapunice, kad je koju godinu poslije ing. Đoko postao predsjednik vlade fantomske tvorevine SAO Krajine. Iluzijom se pokazala i vjera nekih drniških optimista da je Bjegović zapravo trojanski konj među kninskim separatistima.
Suprotno Đoki, Pajo Pašić ostao je dosljedan svom stavu do kraja Domovinskog rata. Istog dana kad je predsjednik Franjo Tuđman razvio veliki hrvatski barjak na Kninskoj tvrđavi, Pajo se sa svojom trobojnicom prošetao ulicama Knina. Društvo mu je pravio fra Luka Delić, kojega su srpski ekstremisti protjerali iz Zvonimirova grada. U tzv. južnom logoru Pajo je uporno uvjeravao kninske Srbe da ostanu u rodnom gradu. Među prvima mu je povjerovao kninski odvjetnik (i kasniji saborski zastupnik) Ratko Gajica. Pajo nije stigao uvjeravati u ostanak ing. Đorđa Bjegovića. Zadnji predsjednik SAO Krajine već je bio u izbjegličkoj koloni na putu prema Srbiji.
Zoran, a ne Alen
U 13. nastavku priča o Šibenskom rujanskom ratu greškom je objavljeno da je agresorske tenkove eksplozivom zaustavio Alen Gulin. Riječ je zapravo o Zoranu Gulinu, pa se ovim putem ispričavamo Zoranovoj obitelji.