IVAN MALENICA
Ministar kojeg kao da su tražili za popa!
Jesu li Malenice šibenski Kenedyjevi? Uspon mladog, 34-godišnjeg Ivana Malenice, na mjesto ministra uprave u Plenkovićevoj vladi usporedbu s najmoćnijim američkim političko – obiteljskim klanom učinio je sasvim smislenom. Loza iz Donjih Brištana pokriva sve, od ljevice do desnice i koalicije na centru – ministrov ćaća Ante dugogodišnji je direktor šibenskih ‘Cesta’ i utjecajni član HDZ-a, stric Frane direktor je ‘Vodovoda i odvodnje’,ali i dugogodišnji ‘narodnjak’, HNS-ovac. Prvu su ozbiljniju paru braća zaradila prodavši dionice pekare ‘Krka’ Vladi Čoviću i njegovoj ‘Zagreb Montaži’. Sin i sinovac ministar u Zagreb je otišao s mjesta dekana šibenskog Veleučilišta, na kojem je (p)ostavio Ljubu Runjića, što je garancija - ako je u politici uopće ima - da će se jednog dana, nakon isteka mandata, imati gdje vratiti. Ivan je promišljen, strpljiv i staložen, ne zalijeće se ni u izjavama ni u potezima, a imidž mu je ispeglan na crtu, kao u imenjaka i političkog mu uzora – blaženog Ivana Merza. Nakon Lovre Kuščevića, Plenkiju je jedan takav, kojeg kao da su umjesto za ministra, tražili za popa, došao kao naručen!
ANTE I JURAJ SLADIĆ
Nas dva brata skupa Decanterujemo
Babić i Debit vinska su braća, jedno je najpoznatije šibensko crno, a drugo bijelo. Nadopunjuju se ka Jin i Jang. Naša su i braća Ante i Juraj, a oba su vinari i agronomi, oba Sladići, pa su se oba na Decanter World Wine Award, koji je vinski Oscar, osladili i medaljama. Ante je za svoj, odnosno obiteljski Debit dobio brončanu, dok je Juraj za Babić vinarije Testament dobio srebrnu medalju. Tako je odlučilo 280 vinskih eksperata koje je ocijenilo čak 27 tisuća vina iz čak 57 zemalja svijeta. Jer, danas vina sade čak i Kinezi, velesile su Australija, Južna Afrika, čak i Čile, nije to vaterpolo kojeg igra desetak zemalja svijeta. Ozbiljan je to biznis, za ozbiljne ljude, koji se događa u jednom ozbiljnom svjetskom središtu, kao što je London. Da će se u njemu jednom čuti za jedno malo, miće Plastovo, i jedan mali, mići Jadrtovac, zasluga je braće. Drugi imaju ‘Zakon braće’ a mi braću koja su – zakon. Aj, živili!
BOURBON RHODE RESCUE TIM
Bili su Dinov glas i trag u beskraju
‘Kada te nešto boli, kada ne znaš u školi, jedini tada je spas, prijatelja glas’ – napisala je jednom davno, još u školskim klupama, šibenska pjesnikinja Vesna Gulin, koja je sada na nekim drugim, nizozemskim adresama. No, prijatelja glas jedini je što ti preostaje i onda kada nestaneš na tamnom i neprozirnom Atlantiku, kao što je nestao naš kapetan Dino Miškić i njegova posada. Svi su od njega digli ruke, ali nisu njegovi prijatelji, iz Bourbon Rhode Rescua Tima, ustrajno su, iz minute u minut, iz sata u sat, iz noći u dan, iz dana u noć, držali onu tanku slamku spasa da se u olujnom moru uhvati za nju, održavali živom onu krijesnicu slabašnog bijelog svijetla što su je vidjeli spasioci s potražnog tegljača Alp Striker. Svjetla koje je trajalo samo dvadesetak sekundi, i za kojeg nismo sigurni ni je li uopće postojalo, ali će vječno svijetliti u srcima svih njegovih prijatelja. I svih onih koji su te večeri i noći s devetog na deseti listopad, noći u kojoj ni Šibenik ni Hrvatska nisu spavali, čekali sretne vijesti s Atlantika. Nažalost, nismo ih dočekali. Život nije uvijek bajka, često je grub i nepravedan, niti čuje molitve niti ga diraju suze, ali takav je kakav je, drugog nemamo. Jedino što nam ostaje su trag u beskraju, uspomene i prijatelji. A od Ines Latoche, Sebastiana Latoche, Đurđe Vrljević Šarić, Milice Štrkalj, Maje Sulje, Anite Perkov Kalebote, Srđan Kalebota, Ivana Gulin – nek se ne naljuti onih 45 tisuća drugih i ostalih - teško je imati bolje...
DENIS PERIŠA
U malom prstu ima više nego neki u glavi
Budućnost je počela u Šibeniku! Možda u kibernetici i ne stojimo tako dobro, ali šibenski ‘haker’ postao je prvi hrvatski kiborg. Čovjek – stroj, humanoid s ugrađenim čipom, kojeg je moguće skenirati i očitati, s kojim plaća račune bez da vadi novčanik ili karticu, otvara vrata bez ključa i sprema podatke bez da petlja po džepovima i traži USB - dovoljno je da samo s palcem lijeve ruke pređe preko čitača. Eto na, a još do jučer smo ona koji se potpisuju palčevima smatrali nepismenima! A danas su takvi, s ugrađenim bioničkim čipovima ispod njih – superiorni, cyberprstići. Darkman ima više u malom prstu – pardon, palcu – nego što mnogi od nas imaju u glavi, a sve to, zahvaljujući naprednoj tehnologiji, stane na napravu veliku poput zrna riže koju mu je na Dan neovisnosti u Zadru ugradio jedan tamošnji kirurg.
PUNKAJ GUPTA
Milijarder kojeg nema
Ivo Andrić napisao je ljubavnu ‘Jelena, žena koje nema’ a mi u Šibeniku ‘Punkaj Gupta, čovjek kojeg nema’. I koji je nestao prije nego što se i pojavio. A bio je nesuđeni vlasnik našeg nogometnog prvoligaša svašta – tepalo mu se, na neviđeno, da je šibenski Volpi, koji će svojim milijunima preporoditi Šubićevac kao talijanski bogatun Rijeku, da je težak puste milijarde u dolarima, kralj željeza, bakra i nafte, zainteresiran i za nekretnine, ulaganja na Podima, poljoprivredu, proizvodnju zdrave hrane. Ekonomist, školovan između ostalog i na prestižnoj londonskoj School of Economy... Naravno, kao i uvijek do sada, sve skupa je bilo prelijepo da bi bilo predugo trajalo. Zabavljali smo se s tom pričom cijelo ljeto, a duge rukave je u njoj dočekala jedino obitelj Plenča, jer se na natječaj za prodaju HNK Šibenika javila Paramount Grupa d.o.o iz Šibenika, firma koju je Gupta osnovao s Ivicom Plenčom, bivšim direktorom Vodovoda, a za direktoricu tvrtke od 20 tisuća kuna temeljnog kapitala stavio Plenčinu kći Mateju. Gupta je u međuvremenu ispao iz kombinacija, jer je na dresu gradske uprave stiglo ‘anonimno pismo’ koje dovodi u pitanje njegove financijske mogućnosti. Onda su to pismo – ili e-mail – naši gradski oci proslijedili u Zagreb, pa je državna komisija za profesionalni sport stopirala već odobreno preuzimanje HNK Šibenika. No, istodobno, naš gradonačelnik na GV-u tvrdi kako natječaj o prodaji još nije gotov, odnosno kako procedura još traje. Kad bude gotova, javit će nam! Vjerujemo! Kao i dosad!
GORAN ŠIMIĆ
Powerlifter koji nas je pokrenuo
Prvi je put ono što se zove ‘šira javnost’ za njega čula prije četiri godine, kada je powerlifter Goran Šimić postao prvak Hrvatske i srušio tri nacionalna rekorda na državnom prvenstvu održanom u Vukovaru. U čučnju je podigao 182,5, u benchu 152,5 i u ‘mrtvom dizanju’ 235 kilograma. Potom je postao i prvak u benchu, podigao je 150 kilograma. Ali, nije to ništa prema tonama otpada koje je naš vridni Goran, zajedno s grupicom onih koje je pokrenuo, skupio i očistio i zbog kojih je i zavrijedio ulazak na našu listu, među deset onih koji su nam u protekloj 2019. bili ‘naj,naj, u svemu naj’. Iza njega i njih su, svjedočio je kolega Branimir Periša od početka ljeta naovamo, čak 22 akcije u kojima su od tona kućnog i krupnog otpada oslobodili čitav Jelinjak, podnožje mosta na Brodarici, šetnicu od Podsolarskog do Tvrđave sv. Nikole, podmorje Rasline, Tribunja, Murtera.
On i njegovi power lifteri išli bi u prvim borbenim redovima, skupljajući oko sebe aktiviste, a odazivali bi se i na pozive iz Mjesnih odbora, ne tražeći zauzvrat ništa više od boce vode i eventualno sendviča. Očistili bi, potrpali bi u vriće i potom bi zvali ‘Zeleni grad’ da ih ‘tute i tute’ dođu pokupiti.
KATJA ERCEGOVIĆ
‘Osmijeh’ se vratio u grad
Katja Ercegović, osnivačica i vlasnica dječjeg vrtića “Osmijeh” najbolja je poduzetnica u kategoriji socijalnog poduzetništva u 2018. godini u Hrvatskoj. To joj je priznanje dodijelilo donijelo posebno povjerenstvo Hrvatske udruge poslovnih žena Krug.
Da uspjeh ne dolazi preko noći svjedoči i podatak da je Katja provela je 25 godina kao odgojiteljica u Gradskim dječjim vrtićima u Šibeniku od čega je 20 godina bila mentorica, a 15 godina je vodila vrtić sa 160 - ero djece. Nemirnim je poduzetničkim morem zaplovila 2003. kada joj je kći Franka diplomirala predškolski odgoj, a 2011 pridružio im se i sin Antun. No, davno su prešeli okvire obitelji - danas zapošljavaju 28, uglavnom visokoobrazovanih djelatnika.
‘Osmijeh’ jedini u Šibensko - kninskoj županiji provodi program za darovitu djecu, a u svoja tri objekta na Šubićevcu, Meterizama i u Jurasima brine o 220 djece. Za dodatne programe koje će provoditi naredne dvije godine dobili su i 4,1 milijun kuna iz Europskog socijalnog fonda u sklopu projekta „Unaprijeđenje usluga za djecu u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja”, a uručen im je i certifikat “Srebrni status eko škole”, kao potvrda da već deset godina neprestano imaju status eko - škole.
ŠIME PANJKOTA
Malo je koga Šibenik ispratio kao svog Brambilu
‘Nije velik tko se velik rodi, neg onaj tko se malen rodi, al kad pane golem grob mu treba.’ - zborio je veliki ban pučanin Ivan Mažuranić. A ja nekako mislim da je malo onih kojima ovi stihovi tako dobro pristaju kao Šimi Panjkoti Brambili, čiji je sprovod bio možda i najveći kojeg Šibenik pamti. Dugačka kolona onih koji su ga ispraćali na posljednji počinak počinjala je – ili završavala, kako hoćete – daleko od Kvanja, još na križanju kod Vinarije. To najbolje govori o tome koliko su Šimu njegovi sugrađani cijenili i poštivali i koliko je omiljen bio među njima ovaj čvrsti šibenski težak, ponosni Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata, pirotehničar, ali i čovik koji je živio život svim šucom i punim plućima, pivač i solist u katedralnom zboru i veseljak, član Šibenske narodne glazbe, zaljubljenik u tiće, golubove i pase, volija je i beštije i ljude, društvo koje je okupljao u svojoj konobi u Crnici i u Razorima, u kojima je bio prvi kad se krenulo obnavljati crkvu Svetog Vida. U njega su se snimale i ‘Gurmanske ćakule’ i održavalo se čuveno ‘Martinje kod Šime’, ilo se, pilo i lumpovalo, dimilo sve u šesnaest. Ćutili su se u prizemlju njegove stare obiteljske kuće lipo i toplo i chefovi s Michelinovim zvjezdama i zvjezdicama.
IVANA GUBERINA
Superučiteljica kao Scorcese. I James Bond
Njezini se filmovi u Šibeniku najavljuju i iščekuju kao da je u pitanju Martin Scorcese i njegov ‘Irishman’ – svi nestrpljivo iščekuju njezin peti film koji će nas ponovno, kao i ‘Šibenska kartulina’, sa svojom dicom, provesti kroz prošlost i sadašnjost Šibebika, njegove kale, skale i bute, običaje i navade, ćudi i prkose. Bila je ovo definitivno godina šibenske ‘superučiteljice’, Ivane Guberine, u kojoj je za svoj zaslužila i Plaketu grada Šibenika, nagrađeno je i ‘Kolo’ u kojem je i članica uprave i solista... Na sve stiže i svugdje je ima, javila se čak i na natječaj za izbor nove pročelnice županijskog Upravnog odjela za prosvjetu, znanost, kulturu i šport. Ako i ne prođe, ukazat će joj se zasigurno neka nova prigoda jer naša je Dolačka i ‘natural born sportgirl’, ovisna o adrenalinu – vozi sve što ima kola, od motora do glisera, skija na snijegu i vodi, penje se na litice, s kojih skače u kornatske dubine, u njima roni i snima,kao da je u pitanju ‘Tajni agent 007’ a ne prosvjetna radnica i samohrana majka.
VEDRAN MENIGA
Sve je počelo s ‘Nulom’, u Šibeniku pod granatama
Da glazba pokreće, to smo odavno znali, no da jedan glazbeni festival – kao što je ‘Terraneo’ - može pokrenuti cio jedan grad – kao što je Šibenik - i ‘društvene interakcije’, o tome Vedran Meniga nema nikave dileme. Pa se glazbeni promotor, ‘urbi et orbi’ poznat kao organizator festivala Seasplash, Dimensions, Outlook i Slurp!, pokretač izdavačke etikete PDV Records, klubova Pločnik i Kotač te edukativne platforme Edusplash, vratio malo na svoju staru šibensku adresu. Bacio se ovo ljeto na projekt Martinska, prebacio na nju Seasplash festival, ostavivši uplakane Puležane u tuzi i koroti, dok je šibenskim ljubiteljima glazbe razvukao usta od uha do uha. Na novoj festivalskoj destinaciji osim Seasplasha dogodili su se još i Regius, Kanal Fest, Nox, Membrain i Blast festival, kao i TLM #5 warm up. A sve je krenulo od ‘Nule’ – Meniga je bio bubnjar punk banda koji je prije neki dan održao u Azimutu koncert kojim su, nakon punih 25 gopdina, promovirali reizdanje svog albuma ‘Pobijedimo laž’ iz 1994. koji među ljubiteljima žanra ima kultni status.
