StoryEditorOCM
Županijadr. Ivo Ivić

On je Dalmatinac godine: od početka stoji na prvoj liniji obrane od koronavirusa, a evo što nam je ispričao o djetinjstvu u Drnišu, pandemiji, ratu...

Piše Damir Pilić/SD
27. prosinca 2020. - 16:27

S obzirom na okolnosti koje su obilježile 2020. godinu, bilo je jasno da će titula "Dalmatinac godine" otići u liječničke redove. Redakcijski izbor pao je na prof. dr. sc. Ivu Ivića, predstojnika Klinike za infektologiju u KBC-u Split i izvanrednog profesora na Katedri za infektologiju Medicinskog fakulteta u Splitu.

Osim kao vrhunski profesionalac koji drži prvu crtu fronte u borbi protiv koronavirusa, dr. Ivić proteklih je mjeseci plijenio i svojim staloženim i racionalnim javnim istupima, u kojima je narodu dalmatinskom tumačio što se događa na bojnom COVID polju i kako se treba ponašati da bi borba uspjela. U moru proturječnih i zbunjujućih informacija – emitiranih čak i unutar znanstvene zajednice – bilo je utješno i ohrabrujuće znati da tamo negdje postoji kormilar koji zna što radi i ne podliježe panici, i čiji nas tim može dovesti do postepidemijske obale zdravlja, ako ga čujemo i poslušamo.

Na našu molbu, na dogovoreni razgovor u njegovoj sobi na Klinici za infektologiju dr. Ivić nam je donio nekoliko fotografija iz obiteljskog albuma: supruga Neira Puizina Ivić (također liječnica, predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Split), kćeri Maja i Vanja, prizori s promocije i obrane doktorske disertacije, neki stari Volkswagen tipa "buba"...

Možemo li početi s ovim autom?

– To je očeva stara "buba". U trećem srednje sam položio vozački, pa sam u četvrtom razredu dolazio u školu s tom "bubom", a znate što je to tada značilo...

Jeste li mu krali auto ili je to bilo s njegovim znanjem?

– S očevim znanjem. On je bio pčelar i ja sam od svoje desete godine išao s njim seleći pčele kod raznih ljudi po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. I tada sam shvatio: čovjeku koji je otvoren sva su vrata otvorena. Moj je otac bio zanimljiv lik. U srednjoj školi sam našao posao preko Student-servisa i on je vidio da me nema na raspolaganju za rad oko pčela, i kaže mi: "Aj radi sa mnom, dobit ćeš deset posto." I ja pristanem. Ali na kraju mi nije dao novac, nego med.

Pa što ste radili s tim medom?

– Prodao bih ga, to nije bio problem. Ali time mi je pokazao da nema onoga "ćaća, daj pare", nego da se za novac moram pomučiti.

U vašoj biografiji vidim da ste rano djetinjstvo proveli u Drnišu. Kako ste se onda rodili u Trogiru?

– Otac je živio u Drnišu, pa je radi školovanja otišao u Split. Bio je partizan, prošao i Neretvu i Sutjesku i imao funkcije nakon rata, ali je zapravo bio polupismeni seljak. I kad je shvatio koliko gimnazijalci znaju više od njega, rekao je sebi: "Ivane, moraš završiti školu!" I onda je otišao u Split na školovanje, a kako su on i majka tada bili podstanari u Kaštelima, ja sam se te 1957. rodio u Trogiru. Onda smo se, nakon pola godine, vratili u Drniš.

Čega se sjećate iz Drniša?

– U Drnišu sam proveo prve četiri godine i pamtim tek nekoliko situacija. Otac je bio direktor trgovačkog poduzeća i svi su me radnici znali, pa su me naučili pjesmicu, da je pjevam ocu: "Direktore, kad će biti plaća?/ Mala mi je ostala bez gaća." I davali su mi cigarete, pa me jednom Hrid Matić, naš operni pjevač, zatekao da pušim na ulici i dao mi trisku. Pamtim da se za Prvi maj išlo u Vrliku na janjetinu i sjećam se da se išlo kamionima, a ne autobusom. Još je vladalo poratno siromaštvo, pa bi se ljudi potrpali u koš kamiona.

U Split dolazite 1961. godine?

– Uselili smo na Put Plokita, u zadnju zgradu prema Splitskom polju, iznad ondašnje tvornice "Bobis", gdje je sada gostionica "Apolo 11". Ispod su bile savezničke barake, a najbliži dućan je bio na Solinskoj ulici. To je bila periferija Splita, a danas je centar.

U koju ste školu išli? Koji su vas predmeti najviše zanimali?

– Išao sam u "Bratstvo i jedinstvo", današnju školu "Bol". Sve me zanimalo, bio sam i u dramskoj grupi, a volio sam i matematiku i fiziku. Posebno sam volio rješavati zbirke zadataka.

Jeste li već tada znali da ćete biti liječnik?

– Ne, to sam odlučio u srednjoj školi, u gimnaziji "Vladimir Nazor". Još od osnovne škole najviše su me zanimali tehnika i elektrotehnika. Tehnički odgoj i matematiku predavao nam je profesor Ivo Cecić, koji nas je naučio strujni krug, vodoinstalacije, lemljenje, zakivanje... Sve me je to podsjećalo na moga djeda po majci, koji je za tišljara, drvodjelca, izučio u austrijskoj vojsci i koji je u svom selu Ružiću kod Drniša imao pravu bačvariju.

Pa kako ste s ljubavi prema elektrotehnici došli na medicinu?

– Bio sam kritičan prema sebi i mislio sam, ako se hoćeš baviti elektrotehnikom, moraš biti savršeni matematičar i imati taj "kliker". A već je u razredu bio jedan bolji od mene u matematici. S druge strane, imao sam ljubav i prema prirodoslovlju, i onda sam shvatio: za medicinu ne moraš biti genij, dovoljno je biti uporan i marljiv. Netko će reći da omalovažavam medicinu, ali ona je sinteza svih prirodnih znanosti, od biologije do matematike, pa i društvenih znanosti, jer radite s ljudima.

Dakle, 1976. upisujete medicinu u Zagrebu?

– Vidite ovu fotografiju, gdje perem zube iznad lavora. To je bilo na prvoj godini studija, stanovao sam s cimerom u jednoj sobi u Klaićevoj ulici, koja je bila bez grijanja, pa smo ubacili neku naftnu grijalicu. Nije bilo ni kupaonice, imali smo samo WC i ovaj lavor s hladnom vodom, pa sam se samo dvaput tjedno mogao pošteno okupati – u dvorani nakon tjelesnog odgoja i nedjeljom, kad sam išao kod tete. Eto, tako smo mi studirali. Nismo mi bili ni gladni ni goli, ali stambeni uvjeti tada su bili bitno lošiji nego danas. Poslije se to popravilo, pa smo našli smještaj s boljim uvjetima.

Što vas je na studiju najviše zanimalo, koja grana medicine?

– Sve me zanimalo, ali najviše me fascinirala ginekologija. Kad smo stažirali u rađaonici, gledali smo te muke koje žena prolazi, pa kad se dijete rodi i pokažu ga majci, a njezino se izmučeno lice nasmije – sve se izbriše, kao da nikakve muke nije bilo. Možda sam i zato postdiplomski studij završio iz kliničke pedijatrije.

Diplomirali ste u roku?

– Jesam, 1982. godine. Sjećam se kad je na mojoj promociji vrsni mikrobiolog prof. Branko Richter održao govor, kad je rekao i ovo: "Zahvalimo i onom malom čovjeku od čijeg je novca osiguran vaš fakultet, pa ga se sjetite kad vam skrušeno zakuca na vrata ordinacije." To mi je ostalo u glavi. Nakon faksa morali smo svi odraditi dvije godine staža u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, što sam odradio uglavnom na hitnoj pomoći u Omišu, Trogiru i Splitu.

Zašto ste izabrali specijalizaciju baš iz infektologije?

– Zbog osoba. Tu prije svega mislim na prof. Nikolu Bradarića i pokojnog dr. Ivu Milasa – vidio sam da su to ljudi s kojima bih volio raditi. Kako se infektologija nije popunila u prvom valu, a ja sam još morao odrađivati staž, prof. Bradarić me pitao hoću li se prijaviti kad završim staž, i ja sam obećao da hoću.

Kada ste upoznali suprugu Neiru?

– Kao i svi medicinari – na fakultetu. Bili smo ista godina, ali ne i ista grupa, pa smo se upoznali tek na trećoj godini.

Gdje ste izlazili u Zagrebu?

– Na "Špicu". To je bilo glavno sastajalište Dalmatinaca. Nisam bio od onih koji su išli po diskoklubovima, iako je tada već bio "Saloon" u điru. Volio sam ići u kazalište, najviše u "Jazavac". I puno sam odlazio u Kinoteku – pogledao sam tih godina gomilu dobrih starih filmova. Išli smo i na izlete.

Poslije studija ste se odmah vratili u Split?

– Supruga i ja smo diplomirali skupa i zajedno se 1982. vratili u Split. Nakon stažiranja upisujem specijalizaciju, a specijalistički ispit sam položio 1991. godine – sjećam se, vraćam se iz Zagreba preko Plitvica, a tamo tenkovi, taman počinje rat.

Kako je bilo biti liječnik u ratu?

– Za nas infektologe najveći izazov je bio 1994., kad je izbila epidemija trbušnog tifusa u Lašvanskoj dolini. Bilo je to za hrvatsko-muslimanskog rata: Lašvanska dolina je bila pod kontrolom HVO-a, ali okružena muslimanskim snagama, pa smo išli helikopterima jer se drukčije nije moglo. Zbrinjavali smo tifusare u bolnici u Novoj Bili.

Kad spominjete tifus, je li vam otac govorio o tifusarima na Neretvi i Sutjesci? Je li i on tada prebolio tifus?

– Ne, on je bio u Prvoj proleterskoj, a to je bila elitna brigada, kao danas Četvrta gardijska brigada. Oni nisu imali tifus, nego su ga imali mahom borci iz dalmatinskih brigada, jer su oni pratili Centralnu bolnicu, u kojoj je na Neretvi i Sutjesci bilo puno oboljelih od pjegavog tifusa, bolesti koja je drukčija od trbušnog tifusa.

Kad smo već kod toga, kako gledate na demonizaciju partizana u posljednjih 30 godina?

– Glupo je ovdje govoriti o politici, ali gdje bismo mi bili da nije bilo partizana? Gdje bi Hrvatska bila? Probajte zamisliti tko bi 1945. došao na vlast da nije bilo partizana. Hrvati sigurno ne bi. Moj otac je odrastao u takvom siromaštvu da je s osam godina iz svoga Vinova Gornjeg kod Unešića otišao u Kaštela, gdje je radio kao sluga u gostionici. Imao je deset godina kad je došao kući i zatekao uplakanu sestru jer im je upravo uginula krmača, i on je uzeo komad kruha i vratio se u Kaštela, jer je znao: doma će biti glad. I onda je slao novac kući. I što bi on s takvim socijalnim backgroundom mogao biti i gdje bi mogao ići nego u partizane? Doduše, njegov gazda mu je na oproštaju kazao: "A di ćeš ti, mali Ivane, ionako će ti sve bit kako odrede Amerikanci i Englezi." Dobrano je bio u pravu.

Vratimo se u Lašvansku dolinu: godina je 1994., vlada tifus?

– Bio je veliki izazov boriti se protiv tifusa u oskudnim uvjetima, bolesnici su ležali u crkvi. Po medicinskoj teoriji, takvi bolesnici moraju imati posebnu prehranu, ali mi smo bili osuđeni na hranu iz humanitarne pomoći. I tu vidiš da život donosi neke improvizacije koje ne pišu u knjigama. Tu u srednjoj Bosni shvatio sam da se ne treba bojati, nego se uhvatiti u koštac s problemima. Nešto slično, ali u većim razmjerima, događa se i sada s COVID-om 19. Recimo, sada bi u Splitu trebalo 150 infektologa, a ima nas deset. Ali sve se može.

Jeste li ikada mislili da će se ovo dogoditi?

– Ne. Moram priznati da sam već vidio smiraj svoje karijere, kako završavam radni vijek na Katedri za infektologiju i pomalo se povlačim u vikendicu kod Trogira, kad ono... Nisam ni sanjao da će se ovakvo što dogoditi, u ovakvim razmjerima, a vidite da ni u svijetu nitko nije bio spreman za ovo.

Jeste li se prepali od COVID-a 19, bar na početku?

– Ne. Nije da sam neki ludo hrabar čovjek, nego smo odmah bili bačeni u vatru i doslovno nismo imali vremena za strah.

Otežava li vam borbu s koronom to što mnogi još uvijek misle da je sve ovo nekakva prijevara?

– Najviše mi otežava to što ljudi ne shvaćaju što se događa u bolnici i što prolaze oboljeli od COVID-a 19. Mi odavno znamo kakvo ponašanje treba biti da bi se epidemija obuzdala, ali dobar dio ljudi jednostavno odbija poštovati epidemiološke mjere. Moj zaključak je sljedeći: razvijene demokracije su neotporne na epidemiju, a nerazvijene pogotovo. A mi spadamo u nerazvijene demokracije, da se nitko ne naljuti.

Možete li to malo objasniti?

– U razvijenim demokracijama je naglasak podjednako na ljudskim pravima i slobodama kao i na odgovornosti pojedinca. A u fazi nerazvijene demokracije, kakva je u nas, ljudi inzistiraju na svojim slobodama, dok se pitanje odgovornosti prebacuje na druge – na Stožer, Vladu... S druge strane, vidimo da je Kina, kao razvijena autokracija, vrlo otporna na epidemiju – tamo će vam vojska bez problema ući u stan ako ne poštujete mjere.

Vidimo da taj azijski model kontrole koriste i zemlje poput Australije i Novog Zelanda. One nisu potpuno zaustavile epidemiju, ali je drže pod kontrolom, čime sprečavaju preopterećenost bolnica. Ljudi ne shvaćaju da nijedna zemlja ne bi mogla izdržati pritisak na bolnice koji bi nastao da nisu uvedene mjere.

Jeste li optimist u pogledu ishoda epidemije?

– Jesam. Neće biti smak svijeta, iako će umrijeti puno ljudi. Čak i da sve "pustimo niz vodu", ljudski rod bi preživio. Ali je stres golem, jer nam umiru i ljudi koji nisu trebali umrijeti. Osjećate moralnu odgovornost za njih. A tu je i ekonomski pad. I sve zato što ljudi neće da nose maske.

Kako gledate na građane koji ne žele nositi maske?

– Mi liječnici i sestre pod velikim smo stresom, a naši pacijenti se muče još više od nas. I onda čujem da je stres ako se ne može otići na kavu ili putovati. Ne znam kako nazvati takve ljude nego princezama na zrnu graška. Ne volim ni ja nositi masku: kad je skinem, spasim se. Ali moram, ljudi moji.

Psihijatar Robert Torre nedavno je rekao kako je korona pokazala da su ljudi postali mekušci. Što mislite o tome?

– Slažem se, ljudi su postali razmaženi. A ja nisam za to da se podilazi toj razmaženosti. Ljudi misle da će netko drugi riješiti problem za njih, ali i oni moraju pridonijeti tome.

Kako se oporavljate od stresa? Imate li hobi?

– Hobi mi je vikendica, uređenje stabala i vrta. Po kući popravljam sve što treba popraviti, imam sav alat, sve za drvo i sve za beton. Netko može reći: kako to da jedan doktor ne voli, recimo, tenis? A eto, to su moje lego-kockice.

To mi zvuči kao kombinacija bačvarije vašeg djeda u Ružiću i tehničkog kabineta kod profesora Cecića?

– Je, je, baš tako. To me veseli i opušta.

Popravljate li kvarove i po bolnici?

– Znalo se dogoditi, kad se usred noći u bolnici nešto pokvari, da me sestre pitaju: "Imate li alata u autu?" Ali ne nosim alat u autu. Općenito, nemam dovoljno vremena za hobije. Čak ni za čitanje knjiga, što mi je uvijek bilo važno. Pogotovo sad, otkad je počela epidemija: misli mi naprosto odlutaju na probleme.

Jeste li ikad probali marihuanu?

– Marihuanu nisam, ali kad smo početkom 80-ih bili mjesec dana na studentskoj praksi u Egiptu, u Kairu su nas ponudili hašišom. Oni kao muslimani ne piju alkohol, ali hašiš je tamo bio prilično uobičajen. Probao sam i nisam bio svoj: srce mi je jako kucalo, pa mi nije kucalo... Shvatio sam da to nije za mene.

To su vas ponudili na ulici u Kairu?

– Ne, nego su nam to ponudili egipatski doktori kod kojih smo bili na praksi. Bila mi je neobična ta kulturološka razlika, gdje hašiš konzumira čak liječnik, a da se pri tome ne radi o asocijalnom ili patološkom ponašanju, već da oni uredno obavljaju sve obiteljske i profesionalne dužnosti. Ali ja naprosto nisam taj tip, ne sviđa mi se takav način "opuštanja" i volim biti svoj.

Rekli ste da nemate vremena ni za čitanje. Koju ste zadnju knjigu pročitali?

– Kad je ovo počelo, uzeo sam "Derviš i smrt" Meše Selimovića, da je ponovno pročitam, jer mi se činilo da ta knjiga daje neke odgovore na pitanja o smislu života. Posegnuo sam za njom i vjerujte da je još nisam stigao pročitati – jednostavno se ne mogu dovoljno opustiti i usredotočiti. Ljetos sam pročitao autobiografiju Martina Luthera Kinga, ali "Derviš" mi još stoji na kantunalu i čeka mir u glavi.

01. studeni 2024 01:01