Šibenčani malo što – ili za pravo reći ništa – ne znaju po imenu, niti po ulici i kućnom broju. Šare nema već više od pola stoljeća, ali njegovu butigu i dan danas zovu Šarina pekara, mada u njoj odavno već nema pekare, a upitno je hoće li za koji dan biti i Konzuma. Tako je i s Kronjinim magazinom, činovničkon zadrugon i najfriškijin trgon četiri kafića, pa zašto bi onda s gosti(j)onon "Ivan" bilo drukčije.
"Nemojte o Kerumu"
To je, veli nam ponosni gazda, najstariji i danas živući lokal u Šibensko-kninskoj županiji, a da kad mu ime spomenete ni najupornije "barske mušice" neće znati di je to? Ali kad rečete "u Nikice", "u Bukića", spomenete "Tromilju" neće biti onog tko za ovu marendašku "uzdah kulu" nije čuo. Nema u Dalmaciji ljubitelja tripica – a one se ili obožavaju ili u usta ne stavljaju – a da ne znaju za ime Nikice Bukića.
On je za tripice "sensei" – tako Japanci zovu upućene u tajne posvećenih vještina – a kada ih se Željko Kerum zaželi, onda ne ide nigdje nego zovne Nikicu na mobitel i pita kad on i ekipa mogu doć.
- Ma ko van je to reka? Nemojte mi o gostima, molin vas... - snebiva se Nikica, ali vidimo da mu je drago, brk mu se smije.
- A čuli smo, imamo i mi svoj izvore informiranja! - ne damo se ni mi, a Nikica širi ruke...
- Poštivan! Nemojte samo da ispadne da je išlo od mene! Ko su bili moji gosti, šta su ili, pili, koliko su potrošili... To sve ostaje između četiri zida, znan samo ja i crna zemlja - ne šali se s otin stvarima nikada Nikica, ugostitelj stare škole i starog kova. Ne tribaju njemu celebriti da se s njima razmeće, ni reklama.
'Kad je gost zadovoljan, doće opet. Ako nije, iće na drugo misto. I to ti je cila filozofija. I ovoga i svakog drugog posla - dobacuje nam netko s drugog stola.
Dvorio kralja i kraljicu
A da se vratimo imenu – jer vidit ćemo da ni ono nije bezveze – ono je u uspomenu na didu Ivana koji je došao iz Amerike i od dolara šta ih je sa sobon donija u bavulu otvorio na Tromilji gostijonu.
Na neki je, način, dakle bio rodonačelnik lozovačkog turizma, čovik šta je još tamo 1886. svatija šta je budućnost ovoga kraja. Prije ravnu 131 godinu. Zna je on da tvornica aluminija koja tada nije bila ni osnovana - proradit će na Lozovcu "trljiza" tek pedesetak godina poslije, 1. kolovoza 1937. - neće bit duga vika, da će sve to propast i da će ostat samo ova lipota oko nas i da ćemo jednog dana samo od toga živit.
Od sunca, mora - i rijeke Krke - čiji je ulaz u Nacionalni park tu kod nas preko puta. Od onda se, veli pet generacija Bukića bavi ugostiteljstvom i turizmom, a pored Nikice najpoznatiji je brat Damir koji je dvorio norveškog kralja Haralda V. i kraljicu Sonju za njihova posjeta Šibeniku. Pored starog "Ivana" Nikica ima i novi restoran "Slapovi Krke", s druge strane ceste, iznad kojeg ima i šest apartmana za iznajmljivanje.
- Puni smo trenutno, kao i svi, ode posao počinje od Uskrsa i bude tamo do 1. studenog. Svake godine rastemo lagano, polako, više ima ljudi i auta, iako je možda potrošnja malo slabija nego lanjskih godina - veli nam Nikica.
- Svake godine niču nove kuće, nove sobe, novi apartmani. Ljudi su vidili da je to jedan lipi izvor zarade sa strane i s tim se na Tromilji i na Lozovcu bave skoro svi. Tome je pridonija Nacionalni park Krka koji raste svake godine po broju posjetitelja, ali i "Atrium" Davora Gulina sa svojom salom za pireve i sva druga događanja, koji radi cijelu godinu, a osobito zimi, pa Lozovčani koji tada nemaju gostiju iznajmljuju sobe njegovim gostima.
Sve se može prodat
Tu su i hotel "Vrata Krke" i dva-tri autokampa, svaki dan se otvori nešto novo - veli nam Bukić koji potvrđuje našu upadicu da bi se moglo reći da trenutno u Lozovcu nema nezaposlenih, neka je osta bez tvornice "luminija" koju su kad je propala devedesetih vratili predratnom vlasniku - odnosno, njegovim nasljednicima - a ovaj je onda ono što je uspio spasiti prebacio na Pode.
- Pa moglo bi se i tako reći. Ja ne virujen da ode sad ima iko da se ne bi moga snać. Ako ništa, može iznajmit štand doli u Šupuka u Krki i prodavat smokve i druge domaće smokve, ka što rade od mojih prijatelja žene i žive od toga. Sve se može prodat, neko ovo neko ono... - veli Bukić kojeg podatak da je Lozovac lani ima više noćenja nego Jadrija ili Zablaće nije nimalo iznenadija.
Najviše je, gotovo 21 tisuću noćenja, ostvario hotel "Vrata Krke", pa tri mala autokampa nešto više od osam tisuća noćenja i još toliko, oko 8200 mali privatni iznajmljivači, kako nam je referirao Dino Karađole, direktor Turističke zajednice grada Šibenika.
A "Vrata Krke" i ovu godinu će biti "vrata raja", kako nam je kazala voditeljica hotela Ivana Menđušić.
Do Gospe nemaju ni jednu slobodnu od 50 soba, a bit će puni deveti, pa čak i dobar dio desetog mjeseca. Ovo bi mogla biti najbolja godina dosad jer se Lozovac već sada zahvaljujući NP Krka – evo sad se napravila i nova moderna pristupna cesta - pokazuje kao turistička zvijezda, koja sve više privlači i medije.
S kolina na kolino
Dok je Krke neće biti straha ni za lozovački turizam, tvrdi i Predrag Skočić, vlasnik autokampa "Marina", jednog od tri na Lozovcu.
- Trenutno radi sa 70 posto kapaciteta i to zahvaljujući bazenu. Da nije bazena, ne bi bilo nikoga. Bez bazena nema ni gostiju, tako da je to što smo ga napravili 2015. godine bio pun pogodak. Nije to baš tako jednostavno ledinu pretvoriti u autokamp, kao što mnogi misle. Mi tu imamo većinom tranzitne goste, za Krku, koji se zadrže noć dvije i kasnije idu ća. Moraš stalno širiti ponudu da ih zadržiš na jednom mjestu, i na tome raditi cijelu godinu.
Ja sam pored kampa 2008. godine krenuo sa svojom turističkom agencijom "Dalmacija travel" s inovativnim izletom na Krku "Od izvora do ušća" da gosti vide sve. To je jedini način da ljude zadržiš i drugi dan - veli Skočić čiji je kamp kapaciteta 40 vozila, a u ponudi ima i pet soba za deset osoba, restoran za 120 osoba. Od turizma se živi sve bolje i sve više ljudi na Lozovcu, bolje se vidi i evidencija zahvaljujući e-visitoru, ali ima on i dugu tradiciju.
- Još je moj pokojni did Josip Elez vodio brodom goste na Krku. I to se nastavi tako, s kolina na kolino, kao obiteljska tradicija. Još da nas gradske službe bolje prate ne bi smetalo. Primjerice, da nam ograde ovo mjesto na kojem stoje kontejneri za smeće, pokraj ceste, da gostima nisu baš na pogledu. Ili da bar nama dadu dozvolu da mi to napravimo sami, jer inače ne smijemo, nije na našem nego na državnom zemljištu. A mogli bi nam ukloniti i ovu limenu čekaonicu za autobus, koja je ostala još od bivše tvornice, a ispred samog je kampa, pravo je ruglo i skladište smeća, dok s druge strane tamo gdje je pravo autobusno ugibalište - pedesetak metara dalje - nema nikakve nadstrešnice ni kućice - kaže Skočić. Što reći nego, naša posla.
Uživa u penziji
Na adresi Slavice 86, ispred kuće na kojoj stoji tabla "Apartmani Nena", zatičemo i Nevenku Živko koja je na Lozovac stigla čak iz – Kopenhagena, u kojem je živjela do 1. travnja. Nije prvoaprilska šala, nego je Nena tamo radila i živjela s pokojnim mužem Jozom, a sada kada je ostala sama i otišla u penziju, odlučila je ovdje živjeti i uživati, jer joj je tu – prelijepo. Mir, tišina, čist zrak, priroda i – 50 eura po apartmanu dnevno. Spaja ugodno s korisnim.
- Ja sam zadovoljna. Radila sam u tvornici usisivača "Nilfisk" i danas jedan radnik, NKV kao što sam i ja bila, tamo zaradi oko 14-15 tisuća danskih kruna mjesečno neto. To vam je otprilike isto toliko kuna. A meni je ovdje jako lijepo, iako volim i Dansku u kojoj sam provela 49 godina, ali i Bosnu jer je moj pokojni Jozo bio iz Bugojna - veli Nena koja bi, da je mlađa, sigurno sagradila bazen, jer se s bazenom mogu postići duplo veće cijene – sigurno sto eura po apartmanu u sezoni.