- Daj nam nešto pomognite. Ako vi nećete ne znam 'ko će - dočekao nas je u svom župnom dvoru sedamdesetogodišnji fra Ivan Čupić, pastoralni voditelj župe Gradac u općini Ružić ne bi li barem putem medija iz stoljetnog zaborava izvukao i „obrisao prašinu“ s neopravdano zaboravljene petropoljske ili kako je još vole zvati, drniške čipke.
Podsvilajskoj i prominskoj svilenoj tkanini tamošnje stanovništvo tepalo je i kao o zlatnom ruhu, nezaobilaznom dijelu djevojačke rubine u kojem se oslikavala sva stoljetna vještina šivanjem iglom i preplitanjem pomoću batića. I tako dok je u Europi, a i u nekim dijelovima Lijepe naše, čipka bila u rukama ženskih crkvenih redova, građanstva i plemstva, u drniškom kraju njena izrada prenosi se u ruke seoskih žena.
- Naše čipka od one razvikane paške, primoštenske, varaždinske i lepoglavske, razlikuje se u posebnom vezu koji nažalost osim na fotografijama, rijetko gdje možete danas vidjeti. Malo tko to više radi u našem kraju. Međutim, nitko da potegne to pitanje, zašto je tako. Dok druga mjesta promoviraju svoje tradicijsko tekstilno rukotvorstvo zaštićujući ga kao dio nematerijalne kulturne baštine, ovdje nitko ni čuš ni buš... Žalosno! - tvrdi fra Ivan, prebirući po bogatom fondusu starih fotografija pokazujući nam zanimljive detalje starinskog veza gdje nećete nigdje vidjeti doli u selima podno Svilaje, Moseća i Promine.
Košulje i kotule
Zanimljivost vezana za drnišku čipku razlikovala se od sela do sela. Prema kazivanju župnika, svako mjesto imalo je svoj način vezenja prvenstveno okruga ili marama za glave, a i njihovog vezivanja. Po načinu izrade i njenog nošenja odmah se znalo iz kojeg sela cura ili žena dolazi.
Čipkom su se osim marama izrađivale košulje, pa i donji dijelovi ženskog rublja-kotule.
Kulturna baština općine Ružić svakako je bila dodatni motiv da se vaš reporterski dvojac zaputi u zapadne obronke Svilaje, istočno od Petrova polja, te obronaka Moseća. Za njih se znalo od rimskih zemana kao naselje Municipium Magnum područje današnjih Umljanovića i kao vojni tabor VII. legije na rubnom području Otavica i Kadine glavice. Upravo zbog svoje kulturne vrijednosti podno današnje u Domovinskom ratu do temelja srušene i kasnije obnovljene župne crkve Porođenja BDM u Gradacu, izgrađen je jedinstveni župni muzej Male Gospe sa brojnim izlošcima bogate kulturne i povijesne vrijednosti.
- Sasvim slučajno kako to i biva s velikim otkrićima, tijekom obnove crkve u njenim temeljima pronašli su ostatke ranokršćanske crkve najvjerojatnije posvećene sv. Petru. To je bila prilika da izgradimo prigodan muzej i napunimo pronađenim eksponatima od rimskih novčića, starog za crkvene obrede potrebnog posuđa do Mojsija, Pokaznice i Glave opatice poklonjenih djela Ivana Meštrovića - pohvalio nam se gradački župnik fra Ivan Čupić bogatim opusom župskog muzeja.
Danas župa Gradac kojom pripadaju Ružić, Otavice, Moseć, dio Sedramića i Umljanovići broji sedamsto duša u odnosu na dvije tisuće prije pola stoljeća. Kao sva sela u Dalmatinskoj zagori i župa Gradac, a samim time i općina Ružić doživjela je demografski slom. Rat je dodatno utjecao za razvoj nepovoljnih demografskih kretanja, ali ipak tradicijske vrijednosti koliko-toliko ostale su ukorijenjene, upisane u tvrdom Svilajskom i Mosećkom kamenjaru.
Za njihovo očuvanje brinu se i u na daleko poznatoj Etno udruzi Petrovo polje. Osnovana prije dvanaest godina njenih četrdesetak članova zajedno s njenim osnivačem i sada bivšim prvim predsjednikom Ivom Žeravicom, postali su pokretačem društvenog života kroz niz društveno afirmativnih projekata. Početni masovni odaziv Petropoljaca bio je najbolji pokazatelj „gladi“ za takvim događajima koja, kažu, nije utažena još od predratnih vremena. Nažalost i po ovom pitanju rat je ostavio neobrisiv trag. Zapaljene su im i otuđene stare narodne nošnje, pa se najprije krenulo s njihovom izradom.
Petropoljska šara
- Svaki dio nošnje trebalo je izraditi upravo onakvu kakvu su je pamtili naši stari. Bilo da se radilo o torbi, zobnici, povezači ili uprtici, zatim radnoj i misnoj ženskoj pregači, muškom pasu, trebalo je voditi računa o njenoj izradi kod nas prepoznatljivoj kao petropoljska šara. To je zanimljiv način koji ne možete vidjeti nigdje nego tu u našim selima. Moj pas oko struka star je više od sto pedeset godina i jedino je što je ostalo od stare nošnje. Sličan vez imali su Uskoci valjda i to ima neka veza s našim krajem - otkriva nam dio povijesti vezan za nošnje i stare običaje Ante Bojčić, aktualni predsjednik Etno udruge.
Jedno od njih je bilo i „Biračko kolo“ u kojem između ostalih pjeva i mlada Marieta Bojčić.
Vrsta je to kola odnosno otvorenog kola s posebnom vrstom igranja. Elem, biračko kolo je ovako teklo;
- Na jednoj strani je grupa pjevača koji započinju pjesmu namijenjenu osobi iz kola ili onoj iz gledališta. Često bi se dešavalo da je taj netko sam naručio da ga prozovu da bi došao do svoje simpatije. Ovo kolo ima poseban razlog igranja. Mnogi mladi su se tokom igranja rješavali stida ili nesposobnosti da stvore prvi kontakt sa svojom simpatijom.
Zapivalo bi se: Ajde mali izaberi, koga tvoje srce želi, i tako sve do trenutka kada bi se pretjeralo sa došapljavanjem u kolu, pa ih se znalo izbaciti iz igre; U kolu se ne divani, izlazite obje vani. To su naši jedinstveni običaji. Uz Gluvo kolo, ojkavicu, treskavicu i suku, biračko kolo sukus je naših tradicijskih običaja - veli Marieta Bojčić, dodajući kako od prvog dana u udruzi ima dvadesetak mladih što je pokazatelj da će se još dugo plesati i pjevati u Gradacu i okolici.