Kako god je Nikola Perlić bio atrakcija kada je ono prije par godina, onako markantan, probildan i tetoviran – ma isti istijani, pljunuti Dejan Lovren – počeja radit ka teta – pardon, tetak - u vrtiću, tako je sada postala atrakcija kada je Marta Juričev Martinčev – visoka, vitka i dugonoga, pari manekenka – počela radit ka vatrogasac. Pardon, vatrogaskinja. Pa, kako to, pitamo je? Tako mlada – 1998. godište, 21 godina – a već vatrogasac?
- A eto, tako, nagovorili me ovi moji, dečki iz vatrogasne postrojbe – sramežljivo zbori ova smišna, mala vodiška, koja je prije pola godine došla radit "vode" – tako Vodičani kažu za "ovdje" – u JVP, Javnu Vatrogasnu postrojbu grada Vodica, kao računovotkinja, pa se tako, slušajući njih i družeći se s njima, s njih 18, prijavila na tečaj i postala vatrogaskinja u vodičkom DVD-u.
DVD Vodice na istoj je adresi, vatrogasnom domu kao i JVP, tamo je četvero zaposlenih vatrogasaca – profesionalaca, ali ih se, kada zaprijeti opasnost, kad se oćuti miris paljevine i ugleda dim vrlo brzo okupi, deset, petnaest, dvadeset članova. Dobrovoljno vatrogastvo u Vodicama je tradicija, voli se strasno kao i sve što je vodiško, skoro ka Hajduk i Gospa od Okita, to je familjarna stvar, koja se prinosi s kolina na kolino... Ali, tu san falija.
Nije Marti nitko od familije vatrogasac, nije joj ni Branka Juričev Martinčev, dugogodišnja vodička gradonačelnica i saborska zastupnica ništa u rodu.
- To me svi pitaju: Juričevi-Martinčevi su u Vodicama sasvim obično prezime, jedno od najbrojnijih vodiških plemena.
Kad stavim masku, ne vidim ništa!
- Završila san srednju ekonomsku školu, i bila sam vrlo dobar učenik. A tila san sestre medicinske upisat, ali eto nisan, nisan upala. A sada san evo, sestra, ovin dečkima ode, s njih dvadesetak i kojim koliko ih ima stvarno se osjećam ka da san doma.' - veli Marta koja je na tečaj za vatrogasca krenula u trećem mjesecu a friško ga, evo završila, krajem petog. Teoretski dio traje dva tjedna, a onda idu vježbe, pa odgovori na pitanja, uči se taktika gašenja, sve o požarima... Dakako, tu je i praktični dio, vatrogasna vježba 3/1 A, pa se uči kako recimo naći put do unesrećene osobe. Stavi ti crnu masku na glavu i aparat na leđa, ne vidiš ništa i učiš se kako naći unesrećenu osobu, ode u garaži, koja glumi stan u plamenu, odnosno požaru. I kako se vratiti sigurno mazad... Pa onda učiš razrede požara, kako ugasiti jedan požar, kako drugi, kako pružiti prvu pomoć... I onda je, tako friško obučena i izučena, izdrilana ka amerićki marinac, u nedilju imala prvo vatreno krštenje. Izišla je sa svojim kolegama na svoju prvu intervenciju, svoj prvi požar...
I tu smo, moj dragi čitatelju, i ja i kolega mi Nikša Stipaničev uzdrćali, ja se već pripremija na sočnu priču, kako je to bilo. A ono, Marta sudjelovala na intervenciji na Srimi. Gorilo kod košnica za pčele. Iša barba malo zadimit oko njih, pa zapalija suvu travu i šiblje oko njih. Bilo je to oko 11,30, diglo je na noge i JVP i DVD, taman su pili kavu. A onda kad su se vratili u dom, diglo ih je na noge ponovno, gorjelo je u Lađevcima. Tu je već bilo ozbiljnija situacija, ali i to su uspješno riješili. Na Srimi je gasila naprtnjačom, a u Lađevcima je rukovala mlaznicom. Uspješno! U svakom slučaju, njezini su je dečki pazili ka cviće u pitaru, držali su i nas na oku dok smo razgovarali s njom, a kamoli ne kad je vanka, na otvorenom... Mater Hermina Bodrožić može bit mirna! Iako, mater ka mater, uvik ju je strah.
- A znate kakve su matere. Još san ja jedinica. Ćaće nemam, poginija je u prometnoj kad san ja imala godinu dana. Ovo je posal u kojem ti je glava u torbi. Ne samo da ne znaš kad ćeš se vratit, nego ne znaš ni oćeš li se vratit. Ali, podržala me je, otpočetka me je podržala. Al' da se boji, boji se! - priča nam Marta. Boji li se još ko negdi za nju, ima li momka, pitamo je. A kako je odgovor "nema", evo, dečki nemojte puno čekat. Jer, cura neće dugo još bit sama. Lipa, pametna, radi dva posla, sad je još kad je izašla u novinama postala i medijska zvijetda... A šta prijateljice kažu?
Nogomet? To bi ipak bilo previše!
- Moja najbolja prijateljica Martina Ćorić, koja radi u Centru 112, koja je profesionalna vtraogaskinja, odmah mi je, kad sam došla radit u računovodstavo rekla da bih mogla završit tečaj. Ostale prijateljice su me isto podržale, ali su isto bile malo skeptične – pa kako ćeš ić na požare, pa u ponoć, i u podne. Martina mi je bila najveća podrška: "Možeš ti to!", rekla mi je.
U Vodicama je još uvijek živo sjećanje na Kornatsku tragediju, a Marti, koja je tada imala nekih devet-deset godina, posebno je svježe, jer joj je jedan od četvorice stradalih, poginulih vodičkih vatrogasaca bio kao brat, Gabrijel Skočić.
- Moja mater mu je bila kuma, ja sam kuma njegovom bratu na krizmi. Ta je tragedija dodatno vezala Vodice uz svoje vatrogasce, ali i vatrogasce uz misto, postali su jedan od njegovih simbola, a i oni sami drže se skupa. Tu, u vatrogasnom domu se znjau okupit i van radnog vrimena, tu se zna i proslavit, zafeštat, tu je nedavno obilježena i sedma godišnjica JVP, dečki zaigraju i na nogomet. Marta ne igra! Ili, ne igra još...
- A, bilo bi to ipak malo previše. Ja san uvik nekako naginjala tim nekim humanim poslovima, kao što je medicinska sestra. Je, tila san biti i dobrovoljni davatelj krvi, ali nisan mogla zbog zdravstvenih problema, alergija. Iako, iskrena da budem, nisam nikad mislila da ću biti vatrogasac. Ali, eto, dogodilo se.
Sve najbolje o Marti reći će i Zdenko Juričev, zamjenik zapovjednika JVP Vodice, zaposlenici JVP koja je položila tečaj za doborovoljnog vatrogasca i sada aktivno radi s DVD-jcima, čak i na šumskim požarima.
- Na tim malim intervencijama se najbolje uči, a vidit ćemo kako će bit ovo lito kad bude malo žešće – smije se Zdenko.
I odmah se spominje lita 2017. koje je bilo najgore, sa nekih 330-340 intervencija. Prošle godine je bilo dosta manje posla, ali je početak ove godine bija dosta paklen, na Tribunju i Srimi. Pa je pala kiša, bilo je malo zatišja, ali sada, kada se ova trava koja je iznikla na sve strane, malo osuši, bit će opet svega, procjena je iskusnog zapovjednika. Ali, za vatrogasce posla ima i izvan sezone požara. Njih se zove i kad su poplave, i prometne nesreće, i kad triba mačke skidati s visina. Sad znaju zvati i za zmije okolo kuće... Kako stojiš sa zmijama pitamo mi sada Martu, a ona se samo nelagodno smješka.
- Ma, čujte, svak ima dozu straha i nelagode kad su zmije u pitanju. Ali, posal je takav da se moraš suočiti s izazovom! - zaštitnički i tu staje iza svoje zaposlenice zapovjednik.
- Šta radimo u tim slučajevima? A uzmeš bokun štapa, taklje, pritisneš je, ili s rukavicom, pa s njom u kantu, ili u vriću i pustiš je u prirodu. Dosad nismo imali problema s otrovnicama, poskocima, više su to bili blavori i kravosasi. Oni prilaze kućama. A damo i ruku kad triba pribaciti bolesnika od kuće, prema hitnoj pomoći... A čujte, od nas operativaca, koji smo u JVP-u, ali i kolega u DVD-u, Marta će naučiti puno, a sve drugo će doći s godinama, iskustvo, i sigurnost... - govori nam Zdenko, koji povijest DVD-a u Vodicama veže za 1966., otada postoje i slike, pa je prati kroz turbulentne osamdesete, kada je društvo zamrlo, raspalo se, pa se ponovno okupilo 1994. JVP se osnovala 2011., počela s radom u lipnju 2012. godine.
To bi mogao rekonstruirati poznati vodički kroničar Ljubo Sladoljev Pićo, slažemo se, a neke bi se slike mogle, kada bi se pokrenula ta tema, skupiti i na fejsbuk stranici "Vodice u srcu i duši", što je s puno ljubavi, žara i mara vodi Anđelko Peko Španja, i(li) vridni Pere Grgurev na portalu Info Vodice...
'Evo mi se mačka popela na krov'
Inače, kad smo već kod toga, Zdenko je zadovoljan brojnošću i opremljenošću JVP-a, ali što se tiče DVD-a, veli da bi moglo i bolje. Tu su dva auta koja su dosta stara, cisterni je 24 godine, i drugom je 'SCAM'-u, nekih 17 godina, praktično su Martino godište, ili stariji od nje. Ulagalo se u javnu postrojbu više, a DVD je ostao ka malo, ajmo reć, zapostavljen. A ne bi tribalo. Jer, iz DVD-a se uvik vuku kadrovi za JVP, tu se školuju, obučavaju, baš kao i Marta, završe tečaj za DVD-jca i onda lagano, prirodno idu u profesionalce, kao pravi, iskusni, već istesani kadrovi. Dobiješ gotovog čovika! - veli nam Zdenko.
A ljudi uvik fali! Eto, u Vodicama svi traže ljude za radit. I daju veće plaće nego su u DVD-u. U DVD-u rade za četiri ijade kun, kroz ovo litnje razdoblje, a konobar sigurno može digniti šet ijada kuna, a di je još i manća. Dignit će i više nego profesionalni vatrogasac, koji kroz dežurstvo i sve drugo digne tih šest, šest i pol ijada kun. Ali, dobro, recimo da je to OK, ali liti kad se pada s nogu od umora, kad intervencije traju i po nekoliko dana, kad se glava nosi u torbi, onda tih četiri tisuće kuna za DVD-jca i ne zvuči bog zna kako primamljivo. Ima i lakših načina da se liti, u sezoni, baren ovdi kod nas uz more, dođe do novaca. I tako je, kako kad. Nekad lako skupiš desetak ljudi, DVD-jaca, na intervenciju, a nekad nemaš nikoga. Ljudi rade, ne mogu ostavit posal! - ljudikamo sa dozapovjednikom vodiških vatrogasaca.
A Marta pažljivo sluša. I to zna! A slike govore sve drugo. Dečki, stanite u red! I krenite odmah, jer već sutra bi vam moglo bit kasno! Netko će bit brži. Izmislit će, šta ja znan, da mu se mačka popela na krov, da je ne može skinit, pa će joj držat skale....
