Razmaženi smo mi s obale, jesmo, na 30 stupnjeva jaučemo kako nam je vruće, i da se noću ka janjci na žeravi vrtimo od teške žege. Na 33 afanejemo, a na 35 umiremo od muke.
I pritom ne mislimo kako je drugima još gore, evo recimo Kninjanima, koji su se u srijedu, u samom finišu prvog paklenog toplinskog vala, pekli na 37 stupnjeva. Znate što, za razliku od nas, oni ne ajmekaju i ne plaču. Evo uvjerili smo se sami u jučerašnjem reporterskom điru. I uvidjeli kako i na temperaturama koje se na asfaltu pod kninskim ognjem nebeskim dižu, rekoše nam, i do 45 Celzija, ljudi skroz uobičajeno i lako dišu.
Istina je, grad ne puca kao da je sajmeni dan, tko je mogao pobjegao je pod klimu, u kuće, iza tendi i debelih zavjesa. Ali isto nije da domaćih nema. Eto ih, silaze s pruge na kojoj su cijelo jutro radili, odmaraju se u hladu parkova, neki piju kavice, treći čekaju pizzu, pazare banane i trišnje. Brojni se i čude, čak i ljute kada ih upitamo kako je to u Kninu preživljavati pod ljetnim ognjem vatrenim. Misle da ih zahebavamo onako sočno, jer tih 37 je prema onih 40 koji će uskoro doći šala mala. Stoga okrećemo pitanje: koja je to granica kada Kninu postane baš ono pravo vruće?
Sve će uništit
– Kada kokoše od vrućine počnu crkavat, tada je stigao taj opasni trenutak. A to se ove godine niti jednom još nije dogodilo. Znači još nije pakleno. Iako je ovo sada i blesavo i grubo, i sve ti se čini da će te uništit. Ali se povučeš u hladno, ne izlaziš vani kad ne tribaš. Život se odvija do deset ujutro i posli 17. To je tako ovdje, s tim se rodiš, hodaš, umreš. Ovo je Dinara, bogati, kotlina, kamen, to sve gori – kaže nama Mate Mišić Ufo.
Gori! 13 je sati, na suncu je neizdrživo. Počneš se istog treba topiti kao sladoled, para ti kožu. Lagano staneš i bauljati po cesti. Sreća da je Knin pun zelenila, pa svako malo nađeš mrvu hlada. Jedva ga dočekaš kako bi se sklonio od vatre s neba. Na Autobusnom kolodvoru nalijećemo na četiri čovjeka, dva radnika s pruge koji su s poslom krenuli već u pet sati ujutro. I dva koja su se poslom tu zaustavila. Sve ostalo je praznina.
– Počeli smo jutros u pet, izašli na prugu, na njoj je ovih par dana neizdrživo. Možeš i umrit. Šef nas je danas malo poštedio, veli, nemojte ljudi puno po vrućini, pakleni je val. Pa smo u jedan već gotovi za danas. Piješ samo litru vode za litrom – veli nam umorni dvojac, kože potamnjele od sunca, nijanse za koju se trendseterice mjesecima prže u solariju. Oni su boju dobili gratis.
Drugi dvojac se skrio pod hladovinom, Dušan iz Civljana i Nediljko Silov iz Rupa kraj Skradina. Dušan je poslom došao u Knin, i bježi doma, a Nediljko je vozač autobusa s linijom za Šibenik. I jedan i drugi jedva čekaju krenuti svojim putem, jer ni hlad, ni voda ne pomaže u gorućem toplotnom udaru. Dušan će brzo kući. Nije mu mrska ta činjenica.
– A mene čeka put, linija uobičajena. Voziš pod maskom, a nema zraka, ma ni klima ne pomaže. Šta ćeš. Moraš. Ovo je pakal, Knin je najgori – veli Nediljko.
Nagrada za izdržljivost
Da više nismo čuli niti jednu lošu o Kninjanima. Jer za ovu muku paklenu koju životno doživljavaju i preživljavaju, treba im dati nagradu za strpljenje i izdržljivost. Priča nam Kninjanka Marijana Marić kako je jučer u 10 sati živa u termometru skočila već na 33 stupnja. I sada što napraviti, tužiti se ili prilagoditi? Kninjani su odabrali drugo. Pa su zaplesali s vrućinom.
– U nekom udarnom periodu na cesti bude onaj tko mora, ali u suštini od deset sati do 17 Knin opusti. Pobjegneš, skriješ se, prilagodiš se uvjetima. Što se mora obaviti, većina obavi do 10, 11 sati. Uđeš u taj suživot s vrućinom koja je nama uobičajena stvar. Mi smo na nju već svi navikli, na to da gori kamen, gori nebo, ma gori sve. To je zbog Dinare, uvjereni da ona igra veliku ulogu, i u zimskoj hladnoći koja je ovdje rekordna, kao i u litnjoj žegi – kaže nam Marijana.
Ali ima i onih koji pobjeći ne mogu. Sladoledar koji čeka popodne i navalu kupaca. Uzgred, kugli je cijena sedam kuna, minimalno tri manje nego na obali. Eto kako nas deru. Ili kao Marija, prodavačica voća koja veli da se raditi mora i na plus deset ili 40. Popiješ tekućine, pojedeš friškog voća i arbajt.
– A ko me šta pita, radit se mora. Moramo se suzdržat, biće i ledeno, dosta mene bure ovde napuše, sad moram grijat leđa za zimu. Cili je život borba i ne triba žalit nego živit, je li tako. Bilo vruće ili bilo kako bilo – veli Marija.
Eto njoj i mušterije Ilije Štrpca, koji nam je na ovu pokoru samo mirno rekao kako se protiv Boga ne može. Najgore je onima koji rade vani, veli, njima je patnja velika. Jer što god popiješ, to ćeš u šetnji u tren potrošit.
Tek je počelo
– Sad ću ja vama reć kako se borit s vrućinom. Uzmeš bocu vode hladne u ruke i lagano ideš i piješ. I nosiš kapu. Evo vidite je, imam je i ja, pomaže kod vrućine. I čuva mi da mi ovo malo inteligencije što mi je ostalo ne izađe s vrućinom vani. I idemo dalje – reče Ilija.
A i kako će drugačije, tek je počelo. Do rujna ovdje visoke temperature padati neće. Tko preživi, pričat će. A vidite da nam pričaju.
