Jurica Pavičić: Priča o kući s bazenom na Zmajanu pokazuje kako je Hrvatska tapecirana skrivenim “kuščevićima”

Priča o kući s bazenom na jednom zabačenom i izoliranom dalmatinskom otoku primjer je kako je Hrvatska tapecirana skrivenim “kuščevićima”. Ona je, ujedno, prava mala alegorija ove disfunkcionalne zemlje. Zemlje u kojoj jedna pravila vrijede za male, a druga za saborsku zastupnicu.

Sredinom prošle godine hrvatski su mediji nizom istraživačkih tekstova razotkrili živopisnu nekretninsku aktivnost tadašnjeg ministra uprave Lovre Kuščevića. Razotkrili su kako je Kuščević u vrijeme dok je bio načelnik Nerežišća na Braču podešavao urbanističke planove po sebi i svojoj familiji, špekulirao s prenamjenama poljoprivrednog u građevno zemljište, izvlačio novac iz vlastite firme, te gradnjom napao uvalu u kojoj nije bilo kuća. Baražna vatra afera koje su izlazile iz dana u dan naposljetku je natjerala na djelovanje i premijera Plenkovića, koji se nevoljko riješio bračkog ministra.

Tih sam dana na ovom istom mjestu objavio tekst u kojem sam napisao kako je Kuščević u životu napravio samo jednu jedinu pogrešku - što je postao ministar. Jer, da se nije vinuo do zagrebačke fotelje i resora u Vladi, brački bi političar bio jedan u mnoštvu anonimnih lokalnih šerifa koji su radili i rade dan danas isto što i on. I dalje bi gazdovao svojim teritorijem, i dalje bi špekulirao terenima, trgovao uslugama i nagrizao netaknute krajobraze. Radio bi sve to, a to nitko ne bi znao. Jer, hrvatsko lokalno novinarstvo u principu je smoždeno, a metropolitanske medije nikad ne bi zanimao neki tamo načelnik nekih tamo Nerežišća.

Tog ljeta ‘19. afera Kuščević dobrano je naudila HDZ-u. Nekako baš u to doba rejting vladajuće stranke počeo se urušavati s komfornih brojki od tridesetak posto. Kuščevićevi, ali i ne samo njegovi skandali podsjetili su hrvatske građane u kakvoj zemlji živimo, po kojim pravilima ta zemlja funkcionira, koje mjesto u toj zemlji ima stranačka iskaznica. Na vidjelo su izišli ministri sa svojim vilama, kućama i balustradama, s čudnim vlasničkim interesima u čudnovatim firmama, na svjetlo dana je izišao cijeli mali monopoly s podsljemenskim nekretninama, firmama u gašenju i povlaštenim kreditima.

U međuvremenu, premijer Plenković pomeo je razbijeno staklo, asanirao Vladu smjenama “aferaša”, pobijedio na unutarstranačkim izborima, te dobio pomoć od nenadanog saveznika: virusa. Uplovio je u predizborni mjesec s komfornim rejtingom od (opet) tridesetak posto i s velikim izgledima da ponovo sastavi Vladu. Pred tim ishodom stoji samo jedna zapreka. Naime, ne smije mu se u idućih pet tjedana dogoditi novi “kuščević”.

A to je upravo ono što mu se dogodilo.

Jer, hrvatska političko-administrativna kloaka opet se ukazala u svoj divoti. A to se - kao i u slučaju Kuščević - dogodilo na jednom otoku. Dogodilo se na točki koja je izolirana i zabačena onoliko koliko neko mjesto u Hrvatskoj može biti. Pa ipak, i do te izolirane i zabačene točke stigli su pipci domaćeg političkog kala. Stigli i kristalizirali se u materijalnom obliku. U obliku - vjerujem, niste iznenađeni - kuće. Kuće s bazenom, naravno.

Ta kuća s bazenom nalazi se na malom, nenaseljenom otoku par milja od obale u šibenskom arhipelagu. Otok o kojem je riječ službeno se zove Zmajan, a pod tim ga se imenom može naći i na karti. Ipak, svi ga lokalci zovu toponimom koji i jest njegovo pravo ime, a to je Orut. Orut je otok na teritoriju grada Vodice. Bez vode je i bez uvale, pa nikad nije bio naseljen.

Kako nema dobro sidrište, mimoišao ga je i nautičarski eldorado, koji je prožeo bližnje mu susjede Tijat i Kaprije. Ali, Orut je bio i ostao obrađen. Na njemu su žitelji obližnjeg otoka Prvića stoljećima imali maslinike, a i danas nekoliko obitelji maslinara ide u svoje polje kaićem, s otoka na otok, prilagođavajući poljoprivredne radove ćudi bure i južine. Kao poljoprivredni otok, Orut je pun zanimljivih bunja i suhozida, a odlični šibenski etnolog Jadran Kale popularizirao je u medijima tu fascinantnu suhozidnu arhitekturu.

Na Orutu/Zmajanu bilo je bunja, ali nikad nije bilo kuća. No, danas tamo postoji jedna kuća s bazenom, a ta se kuća zahvaljujući misterioznim putevima hrvatske lokalne samouprave našla - eto - baš na parceli koja je u vlasništvu muža HDZ-ove saborske zastupnice.

Ta saborska zastupnica zove se Branka Juričev Martinčev. Prije nego što ušla u Hrvatski sabor, gospođa Juričev Martinčev bila je u više mandata (treba reći - ne baš blistava) gradonačelnica Vodica. U Saboru je u više navrata skrenula na sebe pažnju nošenjem skupih modnih accessoriesa, uključujući i Vuitton boršin od 10 tisuća kuna. A kolega novinar Drago Hedl ovih je dana na portalu Telegram otkrio neobičnu vezu između bivše vodičke gradonačelnice i jedine (bespravne) građevine na otoku koji se nalazi na teritoriju njezine vladavine. Na otoku na kojem je svaka gradnja zabranjena iznikla je vila s bazenom koja se na internetu nudi za iznajmljivanje. Vlasnik vile je tvrtka iz njemačkog grada Paderborna.

Ta se vila nalazi na parceli na kojoj je jedan od suvlasnika muž bivše gradonačelnice. Gradnja tog zdanja započela je u njezinom mandatu, i na njezinoj obiteljskoj parceli. Tu aktivnost, međutim, Grad Vodice u vrijeme kad je otpočeta svojski odšutio. A onda kad je “slučajna država” postala svjesna da netko zida vilu na negrađevnom škoju, otpočela je tako tipična igra gluhih i glupih, koju je pomno rekonstruirao kolega Hedl. U Gradu Vodicama pročelnik nema pojma da ta kuća postoji.

Kad mu novinar pokaže slike, konstatira da je “koliko vidimo”, “riječ o klasičnoj gradnji”, pa to nije njihov problem, nego inspekcije. Inspekcija pak odgovara da je još 2016. uočila “armiranobetonsku ploču” i donijela rješenje o uklanjanju. U međuvremenu, investitor se latio pravnih sredstava i latio zahtjev za legalizaciju, a “armiranobetonska ploča” se evolutivno izvrgnula u vilu s krovom, kupama, terasom, drvenom nadstrešnicom, te skalinadom i mulom na pomorskom dobru. Sva ta živa i ilegalna developerska aktivnost zbivala se na parceli na kojoj je obitelj saborske zastupnice suvlasnik. No, ona o tome ne zna ništa, osim da je kuću “vidjela kad je tamo dolazila na kupanje”.

Misterij orutske kuće - ukratko - ima samo dva moguća obrazloženja. Ili je Juričev Martinčev nevjerojatno nehajna prema vlastitoj imovini i dobru, što je uvelike diskvalificira za skrb o općoj imovini i dobru. Ili je, pak, saborska zastupnica u talu s tim nekim iz Paderborna, pa je čovjeku koji gradi na divljem otoku prodala teren i pomogla političkim utjecajem. Pomogla, recimo, da sustav ne funkcionira. Da slučajna država bar taj jedan put bude malo slučajnija.

Kuća o kojoj je riječ nalazi se na otočiću koji je sam mali biser etnološkog graditeljstva, usred meni osobno najljepšeg arhipelaga na Jadranu. Ta kuća će na tržištu iznajmljivanja cijene dizati do stropa. Zašto? Jednostavno: zato što oko nje nema drugih kuća. Uokolo nema ni bučnih susjeda, ni diskoteka i pizzerija, ni mladaca koji tulumare na teraci, ni staraca koji vam ne daju da tulumarite na teraci. Tamo možete doslovce sve, jer uokolo nema nikog. A nema nikog zato što drugi - osim tajnovitog kupca iz Paderborna - na otoku nisu mogli graditi. Za ljude koji na Orutu imaju maslinike i zemlju vrijedila su jedna pravila, a za graditelja na parceli moćne HDZ-ovke - druga. Upravo zato, taj će graditelj dodatno profitirati.

Priča koju je otkrio kolega Hedl primjer je kako je Hrvatska tapecirana skrivenim “kuščevićima”. Ona je, ujedno, prava mala alegorija ove disfunkcionalne zemlje. Zemlje u kojoj jedna pravila vrijede za male, a druga za saborsku zastupnicu. U kojoj se nekoordinirane službe igraju gluhih telefona i prebacuju odgovornost. U kojoj se sagradi ilegalna vila prije no što inspektori uklone “betonsku ploču”.

U kojoj općinski pročelnik na moru od novinara iz Osijeka “sazna” da mu je u zaštićenom prostoru nikla vila s mulom. U kojoj se lokalni načelnici od Istre do juga igraju monopolyja s uzobalnim parcelama, pretvarajući transsupstancijacijom garig i draču u zaradu za sebe. A kad se povuče crta, dobijete nagrizanje najvrednijih prostornih resursa. Rezultat je Orut po mjeri jednog čovjeka koji je faktički dobio privatni otok. Dobio ga je zato što su drugi poštivali zakon, a on imao pomoć zakonodavca. Ili- možda - zakonodavke.

Uskoro slijede parlamentarni izbori. Na tim parlamentarnim izborima Vodice se, kao i uvijek, nalaze u 9. izbornoj jedinici, onoj izbornoj jedinici u kojoj HDZ uvijek najuvjerljivije pobijedi, u kojoj nema ni Škore ni Mosta i u kojoj nitko ozbiljno ne konkurira za desne glasove. Već za koji dan počet će sastavljanje lista kandidata za novu saborske izbore. Biti na listi HDZ-a u 9. jedinici čista je ulaznica za još četiri saborske godine. U toj jedinici, više će od pola mjesta na listi biti prolazno.

Jako me zanima kako će izgledati HDZ-ova lista u toj 9. izbornoj jedinici. Ili, preciznije, jako me zanima hoće li nakon “afere Zmajan” na toj listi biti Branka Juričev-Martinčev. Jer, bude li ina na listi, HDZ je time poslao jasnu poruku.

Svim “kuščevićima” vrh je stranke namignuo i poručio da je sve u redu. To s tim smjenama tih marića i žalaca to je - znate - bio igrokaz, morali smo, pušu na za vrat ti novinari crvi. Ali - nemojte to uzeti zaozbiljno, show must go on, možete nastaviti sa svojim igricama, samo pazite da novinari po tom ne drve previše. Bude li vlasnica Vuitton torbice na HDZ-ovoj listi, Plenković će nam time poslati poruku. Kazat će nam o svom programu baš sve što trebamo znati.