StoryEditorOCM
ŽupanijaMURTERSKI BOŽIĆ

Ivo Juraga Nadov, hodajuća enciklopedija murterskih narodnih običaja o božićnim blagdanima: Ko je ima - pija je crno vino, a ko ni - kvasinu

Piše Mande Turčinov-Ježina
25. prosinca 2018. - 18:12

U nekadašnjem Murteru – započinje svoju priču naš sugovornik Ivo Juraga Nadov, hodajuća enciklopedija murterskih narodnih običaja – božićni su se blagdani slavili skromno, dostojanstveno i izrazito obiteljski. Nije bilo nikakvih posebnih vanjskih obilježja, poput današnjih iluminacija, a nije bilo ni traga sadašnjoj uobičajenoj općoj predbožićnoj bahatoj i nametljivoj potrošačkoj groznici. U kući se nije kitio božićni bor, niti su se postavljale jaslice.

U ono su vrijeme, kad je Juraga bio dijete, a sada mu teče 81., božićni blagdani započinjali na Proslavljenje (tjedan dana prije Božića) i trajali do blagdana Imena Isusova, no neslužbeno, kao i danas, započinjali su na blagdan sv. Nikole. Tada su se, kaže on, palile velike kolede, ulične vatre koje su Seljani palili na brdu Vršina kod crkve sv. Roka i na Božikovoj ulici, a Hraminjari na Velikoj vodi. Te su se vatre palile povremeno sve do Božića i, u slobodnoj interpretaciji, mogle bi se nazvati pretečama današnjih iluminacija u mjestu. No pravi božićni dani bili su ipak od Badnje večeri do blagdana Tri kralja (Bogojavljenja).

'Maslinov suk'

– Na Proslavljenje se obitelj navečer okupljala u kući, frigale su se pršunate, u ponoć se odlazilo u crkvu, zvona su zvonila na poseban način, slavila su, nisu se povlačili konopci nego samo "klepac", dok su zvona mirovala, a puk je u crkvi zajedno s crkvenim pjevačima pjevao božićne pjesme. "Veseli se, majko Božja", "Onoga vrimena"…, to su bile pjesme koje su obilježile čitave generacije i ja ne znam zašto se danas više ne pjevaju, nego uvozna "Tiha noć", koja nema veze s nama – ljuti se, s pravom, Juraga.

Umjesto okićenog bora, stari murterski božićni običaj je bio ložiti "veliki maslinov suk", veliku granu koja se zvala "badnjak" i koja se ujutro na Badnji dan stavljala na ognjište.

– Dide bi ujutro donija drvo dugo 5-6 metri, meni se činilo golemo jer sam bija mali. Onda bi nažga oganj doli u konobi na kominu i navalija na njega taj badnjak i onda bi ga moralo ćurkati svaki dan. On je morao trajati cilo božićno doba, koliko god duže može, najmanje do Stipanje. Ujutro bi malo puhnuja u žeravu pa opet isto. Ženska čeljad bi toga dana posebno uredila i očistila kuću, a na jutarnjoj misi bi se blagoslovila božićna svića. Svaka je kuća imala božićnu sviću, koja je gorila kod svečanih obroka sve dane božićnog slavlja. Nakon obroka, gospodar bi je gasija komadićem kruha namočenim u vino, a na Tri kralja se pobožno gledalo kamo će dim od ugašene sviće jer tamo kamo dim ide, taj dio intrade će najbolje roditi. Tako se vjerovalo.

Sirotinja i vuna

Na Badnji dan se obavljao i blagoslov kuća. Župnik u pratnji kaštalda i nekoliko ministranata obilazio je kuće, počinjući uvijek, kako kaže naš sugovornik, od Južnoga kraja prema Božikovoj ulici i dalje prema Hramini. Ulicama su odjekivale božićne pjesme…, a na Badnju večer kuhala se bogata riblja večera.

– Bogata? Koliko je "ko moga"! Mi smo uvik imali bogatu večeru, ali ne zato što smo bili bogati nego zato što smo bili Kurnatari. Dide bi iša prid Božić u Kurnate pa bi se bacile mriže, potegla šabata…, tako da je uvik bilo i pečene i frigane i kuvane ribe u našoj kući. Nije se smilo blagovati prije nego se dide zlamena, onda i svi mi ostali, onda bi dide izmolija kratku molitvu i mogli smo početi. Za večeru se služilo domaće crno vino, "ko je ima", a "ko ni" on je pija kvasinu oli bevandu podropušu. Pašičini, Dikanovi, Despensirovi…, oni su bili sirotinja. Oni bi išli drugomu kopati za dobiti ribe, suhe ili friške. Hunta vune je bila jedna dnevnica, mjera za dnevnicu, i ona bi se pretvarala i na drugu robu. Kurnatari su bili bogati jer su imali vunu, a "ko je ima" vunu on je bija i obučen i pokriven. Osim toga imali su ribe, mesa, sira… – nabraja Juraga.

Jabuka i kovanice

Tada, kaže on, nije bilo mise po'noćke nego je misa bila u četiri ure ujutro.
– Sićan se ka danas, mati me vodi za ruku, ja iman sedan godin', iđemo na jutrenju. Iđemo alejom od stupova do crkve, noć, tišina, a na nebu milijarde i milijarde zvizd'. To danas, osim u Kurnatima, ne možeš više nigdi viditi. Štipalo je za obraze, još i danas osjećam to štipanje, ja sav ponosan, oči razrogačene…

Božić je, kaže naš sugovornik, bio intiman obiteljski dan i toga se dana, za razliku od ostalih božićnih dana, nije igralo kolo na Pijaci. Žene su nosile tamnije šudare, a nije se išlo ni u čestitanja, ali je zato Stipanja, dan poslije Božića, od svih božićnih dana bila najveselija. Tada su se, kaže Juraga, prosile divojke, igralo se veliko kolo, pilo se po krčmama, dekoder bi se i potuklo…
Iako se na Božić obavezno moralo obući nešto novo, opanke, bičve, bilo što jer se vjerovalo da će ti se u suprotnom dogoditi nešto neugodno, posebnih darivanja nije bilo. Sveta Luce i sv. Nikola nosili su darove. Na Sv. Nikolu su djeca "obišivala kartile na zavornice od ponistar". Ali – na Božić bi baba istegla jabuku iz kantunala od skrinje, u ko'mu se inače čuva angriž, naranča, cukar, boca prošeka…, i dala je ditetu. Onda bi ti mi s tom jabukom križali od kuće do kuće, išlo se kod rođaka, susjeda i sva'ko bi nam u tu jabuku utisnuo kovanicu. Uvečer bi se te kovanice izvadile i jabuka slasno pojela, ni slučajno bacila – smije se Juraga.

Kantaduri i šudar

Nova godina nije bila veliki blagdan, tek je socijalizam uveo dvodnevno slavlje, i bio je više svjetovan nego duhovan.
– "Kad se Bog čovjek učini" počeli bi pivači na jutarnjoj misi i onda bi krenuli s hora i pivali sve do stupov, a puk bi ostao pivati u crkvi. Jedan od kantadura je nosija u ruci zavezan šudar i u njemu jedan duboki pijat. Toga su dana išli čestitati po kućama, a u pijat bi se stavljali milodari domaćina. I sam sam sudjelovao u tim čestitanjima po kućama. To je ono što se u Dubrovniku zove kolendanje, to smo i mi u Murteru imali. Pivalo se "Došli smo vas pohoditi kajno dobre prijatelje…", a domaćini su častili vinom, rakijom, pršunatama, smokvama…

Pivači bi, tamo pri kraju kod Narčižove kuće, bili toliko krcati darežljivošću murterskih domaćina da bi na kraju zaboravili zašto su uopće tu i što uopće rade, pa bi se pivalo svega i svačega, a i poprilično teturalo. Kako se danas kaže da ne pije onaj koji vozi, tako onda nije smio piti onaj koji nosi šudar.

Slavko Narčižov

A kad bi za blagdane došao neki viđeniji Murterin, doktor ili student, onda bi se posebno kod njega išlo čestitati. Sjeća se Juraga jedne osobite zgode.

Slavko Narčižov je bija taman pri završetku studija za suca, pravnika. Doša on doma i mularija doćuhala da je doša Slavko i triba mu pojti čestitati. Mačo Moma, Tomić, Zdenko Šikin, Marko Mihin i Balara, to ti je bila kumpanija. Tu je noć prvo pala kiša pa je strašno poledilo, sve je bilo ko staklo. Dovatili se 'ni Narčižova dvora i zovu: Slavkooo! Onda mu mati Mare kaže: Slavko, eno te dica doli zovu! Izaša Slavko na slar i počeja se skalivati doli, a kako je sta na prvu skalinu, oklizne se Slavko i trrrrrr doli. Ispruži se isprid dice, jedva se pridiže, vas se polomija, a Mačo Moma staje isprid njega i daje mu ruku: Na dobro ti došlo Mlado lito! Aj kvragu ti i lito, Slavko će njemu. I tako su dica ostala bez dara.


Frigale su se pršunate

Ni se znalo ni za što drugo nego za pršunate (a o'kle in ime i iz čega je nastalo, ne mogu nikako povezati), jerbo su kroštule došle puno kasnije. Za pofrigati pršunate – a frigale su se obavezno u ovim prilikama: kad se torkulalo, na Proslavljenje i na Badnju večer, a ove zadnje su se morale pomicati na stolu sve do blagdana Tri kralja – tribalo je nabaviti brašno. Specijalne pršunate su bile od takozvane harinele. Znala je biti nularica i ona druga ka ni' bila nularica. Nularica je bila najbolja, najčišća, najbilja. To je brašno ko' se kupovalo i imale su ga bogate familje, likari… Mi ostali smo imali grezo brašno, danas ga nazivamo crnim. Pršunate od harinele bi se misile s kvasun od bire. To ti je kupovni kvas koji se riza na deke i prodava u butigama. Inače se, u pravilu, upotrebljavao domaći kvas koji se radio tako da je domaćica koja je misila kruh, ostavila malo toga tista kvasanoga pa bi ga zajala sutradan prvoj susjedi, ova opet drugoj… i tako je taj kvas šetao po selu – prisjeća se Juraga.
Nije bilo nikakvih specijalnih dodataka, poput grožđica ili vanilin šećera. Samo brašno i voda, eventualno kana rakije, i onda bi se, kaže Juraga, frigale na maslinovu ulju.
– Toga bi se nafrigalo poprilično. Onda bi se tribalo malo pocukriti. Istuklo bi se pešest kantunad cukra, jer cukra ni' bilo u prahu, u krpi i bocun bi se priko toga prošlo. Možeš misliti kako je ti cukar bija fin. Najslađe bi mi bilo ono što je ostalo u zdili na dnu jer bi ti cukar ispa iz pršunat i nataložija se na dnu zajedno s masnoćom. To je bila posebna slakarija. Onda su meštrovice 30-ih godin' donile kroštule. E, to je bija specijalitet nad specijalitetima. To ne može razumiti ni'ko 'ko je odgojen na čokoladama, bombonima i ostalim budalaštinama. Mi dica ostajali smo budni i čekali do po' noća te pršunate. To je bija doživljaj godine.


Zelenjak od blitve i luka prdelja
Neke su kuće na Badnju večer pekle "zelenjak", poseban božićni "kolač".
– Umisile bi se bez kvasa dvi velike bubice od finijega pšeničnoga brašna. Napravila bi se smisa od usitno iskrižanoga lišća od blitve i luka prdelja, ne'ko ga zove i pazdej, to jest divlji luk. U nju bi se stavilo soli i "kanele", a to je bija neki začin u prašku, kupovali smo ga u butigi. Ako si ima, moga si staviti i šaku cukra. U to bi se ulilo puno uja, sve bi se dobro izmišalo i stavilo između dvi bubice. Kraji bi se dobro stisnuli pa bi se stavilo u peć.
Po svemu, bila je to murterska varijanta soparnika.


Recept za suvremene pršunate
Tijesto: 1 kg brašna, dva jaja, tri suha kvasca, 1 lita mlijeka, malo soli, malo šećera, dva vanilin šećera, 10 dkg grožđica, limunova korica, malo ruma ili domaće rakije te 1 litra ulja za prženje.
Umijesi se rijetko tijesto i ostavi da se diže. Kad se volumen tijesta dvostruko poveća u dubokoj zdjeli se zagrije ulje, tijesto se istiskuje kroz šaku i žlicom se na vruće ulje u zdjelu ubacuju "loptice". Kad loptice porumene, stavljaju se na sito da se iscijedi višak masnoće, pa u zdjelu za serviranje. Svaki red "loptica" se pošećeri šećerom u prahu.

07. studeni 2024 17:49