Palme, datulje, cerense, albicia, callistemon, cordyline, nolina…, za obitelj Gabrilović iz Otavica podno Svilaje u rangu su s bivšom antimalaričnom stanicom, kućom obitelji Meštrović, osnovnom školom i mauzolejom Ivana Meštrovića, ta četiri kulturna dobra uvrštena na nacionalni popis zaštićenih kulturnih dobara.
Botanička skupina
Egzotični nazivi još egzotičnijeg bilja, u Otavice su stigli prije sedam godina zajedno s Danijelom Gabrilovićem, 45-godišnjim povratnikom iz Njemačke, koji je u svom mjestu udario temelje prve suvremene plantaže palmi u Hrvatskoj. Iako su ta stabla zajedno s tirkiznim vodama i bijelim plažama razglednica savršenog odmora, za "inovatore" iz Otavica one su i više od toga prvenstveno kao jedna od glavnih botaničkih skupina ukrasnog interesa.
– Tako sam mislio kada sam došao na djedovinu. Rodio sam se, odrastao i školovao u Njemačkoj. Navraćao sam i ranije, ljeti kada bih s obitelji dolazio na godišnji odmor. Zavolio sam ovaj kraj, nešto me presjeklo i odlučio sam se na trajni povratak.
Nisam išao na slijepo. Prije svega istraživao sam čime bih se mogao baviti. Kao električar otvorio sam svoj servis u selu, a poslije kada je bilo jeftinije kupiti novi televizor nego popraviti stari krenuo s plantažnim uzgojem, najprije palmi, a zatim ostalog višegodišnjeg i medonosnog bilja – ističe Gabrilović.
Ono što ga je ponukalo na uzgoj egzotičnog bilja svakako je i dugogodišnji rad kod prijatelja iz Nizozemske koji se bavio cvijećem.
Od sijanja do biljke
– Imao sam nekakvo predznanje, pa sam se odlučio samostalno okušati s palmama i ostalim ukrasnim biljem. Mislio sam to će "kuriti" kod nas, ali sam se prevario. Nabavio sam sjemenje u Južnoj Americi, Tajlandu i Iranu i počeo sa sijanjem prvih palminih sjemenki u Otavicama.
Proces od sijanja do biljke s visinom od metar i pol, kao minimalnom preporučljivom za njezinu prodaju, traje od sedam do devet godina. Palma vrlo sporo raste, pa od mojeg dolaska u domovinu upravo ove godine imamo prvi turnus stabala za prodaju. U odnosu na naše inozemne konkurente koji brži rast i bujnost dobivaju hormonalnim tretiranjem bilja, cjelodnevnim svjetlom uz pomoć reflektora i sustav grijanja, mi to radimo na prirodan način. Nakon prvotnog uvoza, već neko vrijeme koristimo sjeme vlastitog bilja, dok je takav način sadnje s palmama znatno teži s obzirom na njezino rijetko cvjetanje – kaže naš sugovornik i dodaje:
– Budući da se naše mjesto nalazi na granici mediteranske i kontinentalne klime, najprije smo izgradili prvi staklenik od stotinjak kvadrata, dok danas imamo pet plastenika s brojnim zelenim stabljikama. Uzgajamo više od dvjesto različitih vrsta, među njima i nekolicinu onih palminih. Možda je podjednak interes i za medonosno bilje, među kojima ističem soforu, biljku idealnu za pčelare. Dolaze, informiraju se, ali naši ljudi teško prihvaćaju nešto novo. Skeptični su i više vjeruju u tradicionalne biljke, što je u neku ruku i razumljivo.
Problem je plasman
Jedini problem poduzetnika iz Petrova polja je plasman. Osim pojedinačne prodaje na kućnom pragu, veleprodaja ide znatno lošije. Nudili su svoje proizvode komunalnim tvrtkama u Splitu i Šibeniku, ali unatoč početnom interesu, nije bilo povratnih javljanja.
Danijelov otac Branko Gabrilović ogorčen je načinom poslovanja u Hrvatskoj. Kako kaže, naučio je u Njemačkoj postizati rezultate radom i disciplinom, što kod nas – ne prolazi.
– Do sada smo samo u materijal utrošili vlastitih pola milijuna kuna. Tu ne računamo vlastiti rad. Svaka ova cijev, vijak ili plastika prešla je preko naših ruku. Tako smo naučili. I da smo sve plaćali, gdje bismo sada bili.
Upravo smo u fazi deklariranja naših proizvoda i vrlo vjerojatno, ako se sve kockice poslože, naše palme ići će put Austrije ili Njemačke, dok naši trgovci paralelno uvoze znatno skuplje ukrasno bilje iz Italije nego što im mi nudimo. Ne razumijem takav način poslovanja – odmahuje rukom naš sugovornik, očito nenaviknut na hrvatsko poslovanje "ispod banka".
Veliki problem im je i navodnjavanje, pa su u plastenicima izgradili i nekoliko bunara, što im je za sada dostatno za zalijevanje bilja. Isti problem dijele i ostali OPG-ovci u Otavicama.
Vino, krumpir i kapula
Korito rijeke Čikole ljeti gotovo presuši, dok početkom jeseni i s prvim obilnim padalinama, Petrovo polje na nekim dijelovima poplavi.
– Od početka listopada do proljeća naši usjevi propadaju – jada se Josip Sučić, nositelj obiteljskoga gospodarstva koje se prostire na površini od tri hektara.
Osim vinograda i na daleko poznatog merlota, plavine i debita, Sučići sade krumpir i kapulu.
– Sve zavisi od godine. Manje kiše tijekom jeseni i zime donosi bolji prinos. Budući da naše područje doslovno stoji nad ponornicama, već nakon nekoliko metara kopanja nalazite zdravu vodu. Dosta nas ima bunare iz kojih za vrijeme sušnih mjeseci putem pumpi navodnjavamo usjeve.
Ovdje čovjek koji se želi baviti poljoprivredom teško može opstati. Ubija nas suša, a u preostalim mjesecima u našem dijelu Petrova polja se možete i kupati. Ove godine dotaknuo nas je i rani proljetni mraz, pa je godina, što se tiče poljoprivrede, podbacila. Zato su vinogradi dobro rodili, a i s tim bi bilo problema da nismo periodično zalijevali trsove.
Kupili novi traktor
Prije nekog vremena pomoć smo potražili preko EU fondova. Dobivenim novcima kupili smo novi traktor i energetski uredili komoru za skladištenje krumpira i kapule – ističe Sučić, ne pomišljajući o "skladištenju" motike iza vrata.
Dapače, Otavičani uz sve spomenute nepogode kažu da će obrađivati iz inata, jer tako su radili i njihovi stari, samo tada u Meštrovićevu rodnom kraju nije bilo palmi, a ni "tradicijskog" hrvatskog poslovanja kako kome i na čiji račun. Uvijek je, tvrde naši sugovornici, zla bilo, ali kao danas kada vas vaši gule, nije se upamtilo.