U Planinarskom društvu Promina koji organizirano djeluje od 1938. godine, okupljeno je oko stotinu aktivnih članova.
Dio njih je stalno angažiran organizacijom brojnih aktivnosti društva i održavanjem planinarske kuće. Temeljito je obnovljena, s nužnim komforom, centralnim grijanjem i s 33 kreveta u smještaju objekta, priča tajnica društva Darija Kulušić, dok iz Drniša vozimo kroz divljinu planinskom putom od 11 kilometara do odredišta na nadmorskoj visini od 850 metara.
Odmorište Mali točak
Uski put što vijuga padinama obnavlja se i proširuje. Kopaju se rubni odvodni, kanali prema projektu Nature, financiran europskim novcem, tumači Darija. S nama je i angažirana Anita Sirovica, koja je bila tajnica PD Promina u ranijem mandatu, inače zaljubljenica prirode i u ljekovito bilje kojim ta planina obiluje i kojeg sama pripravlja.
Jedino naselje s te strane pod Prominom je malo selo Lišnjak, obrubljeno šumom u kome vidimo i novosagrađenih kuća i odakle također potječe nekoliko planinara.
Zastali smo koji kilometar pred ciljem, kraj puta gdje je nepresušni izvor pitke vode nazvan Mali točak, iz koga u ovo sušno vrijeme curi samo tanak mlaz. To mjesto je ujedno i odmorište za namjernika i hodače, s prelijepim pogledom na zelenu dolinu drniškoga kraja.
- Obilježili smo Dan planinara Promine, 27. listopada s velikom brojem sudionika, a upriličit ćemo i veliku utrku, naš Mali Maraton poznate u sastavu poznate Trail lige- kaže Sirovica.
U prostoru zelene zaravni sa sjenikom kraj planinarske kuće, obišli smo i jedan grob od kamena humka, gdje od 1993. godine počiva pastir i samotnjak Đuro Ožegović. Svoju kolibu ni za vrijeme Domovinskoga rata nije htio napuštati, ni svoje ovce ostaviti. Prije nekoliko godina ondje nas je odveo Stipe Grcić Stipan, pučki pjesnik iz drniškoga sela Badanj, koji je u planinarskome domu svoje pjesme čitao mladim poklonicima Promine. Pokazao nam je tom prigodom i jedan gomolj iskopan iz zemlje, Smrč, za koga je rekao kako je jestiv i bolji od tartufa!
Dom kao mali hotel
Na terasi pred domom, uz kavu nam se pridružio i Dinko Ćupić, koga zovu ekonomom, jer je uvijek nečim zaposlen. Dostavnim vozilom je upravo donio materijal za opremu prostorija doma. Čovjek koji malo govori, a puno radi.
Unutrašnjost planinarske kuće prozora obojenih jarkom crvenom bojom, doima se kao mali hotel. Iako su u urednim sobama kreveti na kat. U prizemlju prostrani boravak s kaminom, zidova prekrivenih uspomenama, fotografijama i priznanjima Društvu. Od Grada Drniša godišnje dobivaju potporu od 20.000 kuna, te ponešto od donacija.
Imali smo naum uspeti se i onih tristotinjak metara do vrha Promine, na kome je i prava šuma odašiljača, a nešto niže i napušteni objekti JNA. Odanle puca pogled "od Bosne do polovice Jadrana“. Ali vremena nije bilo, jer dani su sve očitije kraći.
Ipak, za ugođaj nismo bili prikraćeni. I s razine planinarskoga doma mogli smo gledati nezaboravan smiraj jesenskoga dana u dubini obzorja, dokle pogled seže u zeleno-grimiznim nijansama. Ovdje treba doći i - gledati.
Prizor kao da nas je vratio u doba romantizma Gerorgea Gordona Byrona. Koji je u poemi "Don Juan", zadivljen ljepotama grčkih planina, napisao: "Planina gleda na Maraton, Maraton gleda na more/O kakav grimiz, kako se rumeni/ Ko' ne izblijedjela krvca što nekad poteče za Grčku zemlju dragu...“
Slavni engleski pjesnik bio je očaran helenskom Grčkom, koja se u njegovo doba borila za svoju slobodu. Ondje je položio i svoj život kao "prvi europski gerilac“. Ali mi smo se morali prizemljiti...
Drniš nas je dočekao u tihomu, prvom sumraku, dok se Promina spremala za duboki san.