Otkako je zavladao novi način prikupljanja i odvoza otpada, jasna je uloga osobnih automobila u tome. Nekima su postali smećarskim vozilima, pa u prtljažnicima i na zadnjim sicevima iz šibenske okolice voze vreće sa kućnim otpadom e da bi ih bacili u preostale klasične, otvorene kontejnere kakvih još ima na ulicama i pred stambenim zgradama. Svaka mala naprid stavlja, razmišljaju ti tzv. (su)građani štedeći vlastite šolde pri svakoj toj škovacinskoj turi, praveći sve druge budalama.
Četiri kune, prema tarifi "Zelenoga grada" košta odvoz smeća iz kućne kante kada je domaćin iznese pred vrata, na ulicu, pa računajte koliko ti 'najbistriji' među nama ušparaju na tuđi račun. Prištedi se za marendin, a za kavu, bogami i sa šlagom - sasvim sigurno!
U Mandalini svjedočimo da je prikupljanje otpada došlo u usku vezu i s javnim gradskim prijevozom. Zeleni otok sačinjen od tri kontejnera za papir, metal i plastiku nasađen je ovih dana nigdje drugo do li na stajalištu autobusa nasuprot novootvorene konzervatorske radionice i ometa prometovanje! Jest da su mnogi busevi u takvom stanju da bi ih bez trena odlaganja bilo najbolje pretvoriti u korisni otpad, ali zar baš na stajalištu! Mandalinjani ipak nisu izgubili toliko ljudsku osobinu zaprepaštenosti, te se krste lijevom i desnom, pitajući se: "Je li to moguće!"
Moguće je eto, i prelazi svaku tolerantnu mjeru, osim ako uvrnuta instalacija s fotografije Ante Baranića nije posljedica dječje igre. Kao u onom vicu: "Šta zna dite šta je 200-300 kila? Uzme, nosi, primišta vamo-tamo dok mu ne dodije, pa ostavi di ne triba!" I šta tome fali!? Osim palme, pa da bude zeleni otok sreće najveće?