Velika ovoljetna turistička dinamika u Šibeniku, u kome u ovo doba boravi više od 12 tisuća turista i kakva nije viđena zadnjih godina, generirala je isto takvu dinamiku sveukupne ugostiteljske ponude namijenjene sklonostima gostiju sa svih strana svijeta.
Prema onome u što smo se i sami mogli uvjeriti, ta lepeza ponude ima svoje dvije strane: onu privlačniju po izgledu, okusu ili mirisu, do one što se čita iz njihovih cjenika.
Ako nema iskustva s takvim stvarima, gostu, domaćem ili stranom, od nekih cijena može se na ovoj vrelini i zavrtjeti u glavi. Od toga, da se za dvije - tri slane srdele plati tek nekoliko kuna, za manju pizzu 18 kuna, za paštu i fažol, jotu, gulaš, polpete od 35 do 45 kuna, lazanje i rižot od sipe od 40 do 50 kuna, do cijena bifteka od 170 kuna, oborite ribe od 300 kuna kilo. Sve do vrtoglavih 480 kuna, koliko stoji kilogram škampa.
To je za one koji sjedaju za stolove tih objekata uz staru krilaticu: "koliko para - toliko muzike“. Jer, prave gušte ipak treba dobro platiti i o njima se u pravilu ne raspravlja. Kako to navodi i poznata latinska uzrečica: Ad gustibus non est disputandum. Ipak, neke su stvari prepoznatljive gotovo na prvi pogled. Prije svega, da su cijene u ugostiteljstvu i u Šibeniku u zadnje dvije godine značajno porasle kao činitelj povećanih prihoda tog uslužnog turističkog sektora.
Prema onome u što smo se imali prilike uvjeriti obilaskom nekih šibenskih ugostiteljskih objekata, lepeza njihovih cijena i kvalitete usluga ima uistinu dvije strane. Onu izvanjsku, izloženu i vidljivu i onu skriveniju u koju gost - konzument zapravo i nema uvida.
Kad je riječ o osobito visokim cijenama, gost - potrošač u pravilu ne zna pravu kakvoću i podrijetlo artikala koje na tanjuru dobiva. On ne zna, niti će mu kazati, je li oborita riba uistinu stigla iz duboka mora Jadranskoga ili je to ona mnogo jeftinija iz uzgoja. Jesu li lignje isto takve ili su jeftine argentinske patagonike iz kutija, a kakvi mogu biti i škampi. Neće saznati ni kakvo je meso za bifteke i ramsteke, svježe ili zamrznuto.
Ipak, gosta neće zaboljeti glava zbog cijene tanjura blitve na ulju s giricama, pizze od dvadesetak kuna ili pašte na pomidore. A ono po čemu se mogu ravnati po vlastitome nahođenju, hoće li konzumirati i nešto od skupljega, zapravo se svodi na izbor: "uzmi ili ostavi“.
Iza svega toga, u ovome uzavrelom ljetu, ostaje pitanje nadzora raznih inspekcija, organa Porezne uprave i drugih. Oni se sada ponajviše bave novo-starim gorućim problemima fiskalizacije, (ne)izdavanjem računa i prekršiteljima u toj djelatnosti. Ali to je tema za neku drugu prigodu.