Rujan je već 31 godinu za Šibenčane i stanovnike Šibensko-kninske županije vrijeme sjećanja na žrtve rata, na opsadu grada, koja je jedinstvom branitelja i građana razbijena, a pobjednički duh zavladao i među borcima i među građanima danima natiskanima u skloništima.
Neki su to vrijeme opisivali sintagmom "dani ponosa i slave". Jer, Šibenik jest bio ponosan na svoju pobjedu u rujnu 1991. kada su neprijateljske snage JNA i pobunjenih "krajišnika" združeno pokušale razoriti grad s kopna, mora i iz zraka. Donijelo je to ovom hrabrom gradu i ratnu slavu koja nikad nije materijalizirana kroz neku vrstu posebne pomoći države u postratnoj obnovi. Ali, manje je to zlo od činjenice da su i sami branitelji, godinama poslije počeli dovoditi u pitanje i ponos i slavu Rujanskog rata u Šibeniku (16. do 22. rujna 1991.).
Navodno, sve zbog borbe za istinu, koja, kako znamo, i u ratu i u miru, ima tisuće lica. I svako od njih pretendira biti jedino pravo, autentično lice ratnog podviga ovoga grada.
Sirena označila kraj
Tih sedam dramatičnih dana rujna 1991. (23. rujna u 11.27 oglašen je prestanak sedmodnevne opće opasnosti) koje je tada ujedinilo građane u obrani, pretvorilo se tijekom godina u sjeme razdora i nesuglasja među onima koji su za slobodu najzaslužniji. I to je taj paradoks poraća o kojem se u prigodi obljetnica ne govori, iako se u ostatku godine kontinuirano lome koplja oko toga tko je imao kakvu ulogu u Rujanskom ratu, tko govori istinu, a tko prodaje ukoričene laži, tko je pravi, a tko patvoreni "junak našeg doba". U toj navodnoj borbi za istinu, upravo istina najviše strada.
Jer svatko ovdje vuče na svoju stranu, svatko priča svoju priču, nažalost, na svaki način dezavuirajući one čija je priča ponešto drugačija. Oni koji su bili prijatelji i suborci u ratu, prometnuli su se u najveće neprijatelje u miru. Oni koji su do jučer zajedno slavili ratne obljetnice i dijelili iste ratne strahote i anegdote, danas okreću glavu jedni od drugih. Kome, zaboga, to koristi?
Šibenik je u rujnu 1991. obranio obraz Dalmatinaca svojom hrabrošću i slogom, onemogućio agresora da Hrvatsku podijeli na dva dijela, značajno pridonio stvaranju jednog novog optimizma koji je bezmalo tijekom opsade grada sa svih strana, potonuo. Sedam dana nepoštednog tenkovskog i topovskoga granatiranja grada, zlogukih sirena koje su najavljivale zračne napade, ratnih JNA brodova u šibenskoj luci koji su pod okriljem noći nepoštedno razarali grad i njegove spomenike kulture, njegovu povijesnu i kulturnu baštinu za koju danas brine i UNESCO, mladih ljudi koji bez ikakvog vojnog iskustva i znanja odlaze na prve crte bojišnice, straha ljudi zbijenih u memljivim, mračnim skloništima, sve to kao da se nakon rata zaboravilo. I odjednom je pitanje tko je zaslužniji postalo važnije od pitanja osvojene slobode i neprocjenjivosti mira.
Od 16. rujna 1991. kada su se u 17.57 oglasile sirene za opću uzbunu, jer upravo je započeo brutalni napad na grad, pa do 22. rujna u podne kada je oslobođen Šibenski most, a neprijateljski tenkovi protjerani duboko u zaleđe prema okupiranom Drnišu, da bi tek sutradan, 23. rujna sirene označile kraj opće opasnosti, u tih sedam dana šibenske ratne epopeje koja je doista donijela preokret u Domovinskom ratu, mnogi su ostarjeli za desetke godina. Ali su osjećali ponos jer su vlastitim snagama, nesebičnom žrtvom i hrabrošću osvojili najvrjednije što čovjek ima – slobodu. Za nju je u tih sedam dana palo 17 branitelja, njih četvero je zarobljeno. Ali, oni su pomogli da na svijet sigurno dođe, baš u tim danima dramatične borbe za slobodu, čak 22 djece, što u šibenskom rodilištu, što u skloništima. Deset djevojčica i dvanaest dječaka. Novi život ništa nije moglo zaustaviti…
Jedni kontra drugih
Dvadesetdrugi rujna obilježava se kao spomendan Rujanskog rata u znak sjećanja na dane obrane Šibenika i sve pale tijekom rata, a ubuduće će, kako je jednoglasno odlučeno na Skupštini Šibensko-kninske županije, 22. rujna biti obilježavan i kao Dan branitelja Šibensko-kninske županije. Za sve branitelje, sudionike obrane, ne samo njihova grada ili njihove županije, nego i Hrvatske. Jer, pripadnici ovdašnjih ratnih brigada borili su se diljem zemlje, gdje god je trebalo, gdje god su pozvani u pomoć. I kako je moguće da ih danas, toliko godina poslije rata, gledamo kako stoje jedni nasuprot drugima, jedni kontra drugih, kako se vrijeđaju u sudnicama ili međusobno osporavaju u medijima?
Otkako je umirovljeni general Rahim Ademi objavio knjigu znakovita naslova "Samo istina" krenula je lavina optužbi na njegov račun i osporavanja njegove ratne uloge i doprinosa, ali i njega kao čovjeka.
Ademi je svoju knjigu promovirao u listopadu prošle godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, a taj je događaj okupio političku ljevicu i desnicu, članove Hrvatskoga generalskog zbora, ali i Udruge antifašista, predstavnike Vlade i Grada Zagreba, branitelje sa sjevera i juga, ratne veterane i aktivne časnike OS RH. Od Vladimira Šeksa, preko Josipa Đakića do Franka Vidovića i Nikše Vukasa, od Đure Dečaka do Ljube Ćesića Rojsa.
Prošao je Ademi svoju kalvariju i u ratu i u miru, sudilo mu se pred Haaškim i pred hrvatskim sudom, za zločine koje je na sudu uspio dokazati da nije počinio. No, nisu ga te muke i te kušnje navele na pisanje, nego, kako je sam izjavio, falsificiranje istine o Domovinskom ratu. Nije više pristajao biti "nijemi svjedok događaja"…
U knjizi je opisao devet vojnih operacija za koje kaže da ih je planirao i proveo, pri čemu se nije ustezao rušiti lažne mitove i prokazati kao problematične neke postupke i hrvatskih ratnih zapovjednika. Ono što ga je posebno revoltiralo bile su ratne priče pojedinaca kojih nigdje u ratu nije bilo, a koji su si dali za pravo promovirati neku svoju istinu o ratu.
Ademi je nakon objavljivanja knjige osporavan i na nacionalnoj i na ideološkoj osnovi, a dovedeno je u pitanje i njegovo ljudsko dostojanstvo. Neki su, naime, govorili, da "ne može jedan Albanac arbitrirati o ljudima i događajima iz Domovinskog rata", da je Ademi "crveni", da je na antihrvatskim pozicijama, da je notorni egocentrik, hvalisavac…
Okršaj priopćenjima
Zaredala su kontinuirana priopćenja iz Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, "Jastrebova", koji su odlučili u nastavcima pobijati "Samo istinu" Rahima Ademija. Od njegove tvrdnje da je dezertirao iz JNA pa nadalje…
S jednim takvim osvrtom oglasili su se i uoči proslave spomendana Rujanskog rata u kojem tvrde da su samo od 65. do 115. stranice knjige razotkrili 22 neistinita prikaza Rahima Ademija o obrani Šibenika.
– General Ademi lažno prikazuje kako je i po čijoj zapovijedi 16. rujna 1991. poslan u Rogoznicu radi zauzimanja tamošnjih vojarni JNA Zečevo, Kruščica i Smokvica.
Na str. 73. svoje knjige "Samo istina", general Ademi piše: "Idi odmah i osvoji vojarne – zapovjedio mi je Viduka. Povedi sa sobom ‘Tigrove‘ (izviđačko-diverzantski vod 113. brigade kojim je zapovijedao Vlado Jaram zvani Falkone). Pri izlasku iz zapovjedništva sreo sam načelnika policije Nikolu Vukošića i obavijestio ga da krećem u osvajanje vojarne u Rogoznici. Razveselila ga je ta vijest, te mi je rekao da za sve svoje potrebe slobodno angažiram ljudstvo policijske postaje u Primoštenu i Rogoznici." General Ademi ne govori istinu i lažno prikazuje kako je i po čijoj zapovijedi 16. rujna 1991. godine poslan u Rogoznicu radi zauzimanja tamošnjih vojarni JNA Zečevo, Kruščica i Smokvica. Zauzimanje vojarni pripremano je i planirano puno prije izbijanja tenkova JNA na Šibenski most i širi prostor Vodica. Odluka da se uputi Ademija u Rogoznicu sa zadaćom da vodi akciju zauzimanja vojarni JNA donijeta je na sastanku održanom 16. rujna 1991. godine iza 22 sata u zapovjedništvu 113. brigade ZNG-a u Šibeniku. Na sastanak su u alarmantnoj situaciji nakon izbijanja tenkova i postrojbi JNA na Šibenski mosta bili nazočni Mate Viduka, tada zapovjednik 6. Operativne zone Split koji se tih dana zatekao u Šibeniku, i najodgovorniji zapovjednici 113. brigade ZNG-a Milivoj Petković i Božo Marković, Danko Brzić, zamjenik zapovjednika bojne, pripadnici SIS-a Pulić i Gović, načelnik PU Šibenik Nikola Vukošić, njegov pomoćnik Mate Ajduk, načelnik operative Ivo Fuštin, zapovjednik Specijalne jedinice Ivica Ajduković i Davor Čogelja, djelatnik Policijske uprave Šibenik za operativne poslove i pričuvnu policiju, predstavnici Kriznog štaba tadašnje općine Šibenik Ante Mikulandra i Davor Škugor te predsjednik Skupštine općine Šibenik Paško Bubalo i Izvršnog vijeća Skupštine općine Šibenik i Kriznog štaba Josip Juras.
Akcija u Zečevu
Na sastanak je bio pozvan i Rahim Ademi upravo zbog odluke da se ide na osvajanje vojarni u Rogoznici s naglaskom na vojarnu u Zečevu – navode "Jastrebovi", s ambicijom da personificiraju, navodno, "šibenske branitelje".
Ali, da ne citiramo dalje, takvih je priopćenja dosad bilo nebrojeno, cijela serija, toliko je njima zagušen medijski prostor da su se u jednom trenutku prestala i čitati i objavljivati. Pa zaboga, gospodo, govorimo o događajima od prije 31 godinu!
Ali, nije problem samo knjiga umirovljenoga generala Rahima Ademija koja je isprovocirala dio braniteljske populacije legitimirane pod egidom "Jastrebovi".
Ovu postratnu situaciju koja je nekadašnje ratne drugove i suborce pretvorila u zaklete neprijatelje možda najbolje ilustrira sudski spor između dva bitna aktera Rujanskog rata i obrane Šibenika, Nikole Vukošića, načelnika policije u to vrijeme, koji je odigrao jednu od ključnih uloga u obrani Šibenika, i pukovnika Nevena Berovića, koji je tada bio član Zapovjedništva 113. šibenske brigade. I oni su u sukobu oko "istine". Oko jedne propale akcije iz rujna 1991. (akcija oslobađanja Drniša, 29. rujna 1991.) i odgovornosti onih koji su je planirali i poveli. Njihovo viđenje iste akcije toliko je suprotstavljeno, njihovi odnosi toliko zakrvljeni, da ih je to dovelo do suda. Pa se sada, oni koji su nekoć zajedno ratovali, nadmeću u tome tko će koga više i podmuklije kompromitirati, tko će čiju ulogu u Domovinskom ratu više i ozbiljnije negirati, sve dotle da jedan drugoga optužuje za izdaju i rad za tko zna čije interese u ratu...
I sve to u ime "istine". Čije, koje? Nema apsolutne istine, ona je uvijek subjektivna, ovisna o interpretatoru. Kako znamo, činjenice u ratu prve pogibaju. No, trebala bi se poštovati barem osnovna povijesna faktografija, umjesto da se trideset godina poslije potpuno iracionalno vode stare bitke na štetu Domovinskog rata i njegovih sudionika, neprestanim pokušavanjem revidiranja povijesti kako bi se time revidirale i ratne pozicije pojedinaca. Zanimljivo, upravo oni koji se najglasnije pozivaju na dignitet Domovinskog rata, najčešće istinu o njemu najbezočnije dovode u pitanje. Dokle tako?