U specijalnoj siječanjskoj emisiji posvećenoj Noći muzeja na HTV-u, uz goste u studiju, nizali su se prilozi iz nekoliko gradova, a da se te večeri birao najljepši TV prilog, bio bi to šibenski. Bilo je još dobrih novinarskih priloga i muzejskih primjera, ali – džabe svima. Šibenski je bio – najljepši. Jer je Šibenik bio najljepši.
Inspirirao je i voditeljicu projekta Noć muzeja Vesnu Jurić Bulatović, pa je, tamo u studiju, izrazila iskreno oduševljenje, kaže – revitalizacijom Šibenika. Oduševljenje mnogih dolazi upravo od medijskih slika poput one emitirane te večeri.
Zagrebite ispod površine
Za Novu godinu zvao me je jedan od infišatora u ljepotu Šibenika, fotograf Ivo Pervan, čita mi SMS svoje kćeri Lare, koja je iz Splita došla na šibenski doček. Napisala je ocu: “Ajme šta je bilo lipo. Šibenik mi je najlipši grad Dalmacije.”
No jedno je prošetati ovim divnim gradom za ljetnog jutra ili večeri, pogledati čudesnu vizuru s Banja, otići na koncert na Mihovil, na Barone i Svetog Ivana, na Svetog Nikolu, šetnicom u “konal”, pogledati slike njegove raskošne ljepote iz ptičje perspektive, na fotografijama ili TV ekranu, dočekati Novu....
... a drugo je zagrebati svemu tome ispod površine. Evo, zimi.
Što se to događa i na što sliči Šibenik u kojem – kako ljeti tako i zimi – grad ne vlada ugostiteljstvom, nego ugostiteljstvo vlada gradom – sa svim pojavnim, odnosno prostornim efektima?
Grad Šibenik je nizom projekata i uz more europskog novca zaista uredio baštinu, pa iz ljuske crnog i “mrčavog” industrijskog pačeta ispilio predivnog labuda. No je li gospođa Bulatović, s početka teksta, ikad bila zimi u Šibeniku i što njoj uopće znači “revitalizacija”? Otkad se to revitalizacija dijeli po godišnjim dobima, funkcionira sezonski i odnosi se samo na ugostiteljstvo i zabavu? Revitalizacija, naime, znači oživljavanje, funkcioniranje života gradskih urbanih prostora i cjelina, ali stalno, ne sezonski.
Jedino što je u Šibeniku zaista revitalizirano je – gradsko kino. Mogućnost ponovnog odlaska u kino (plus svi ostali sadržaji) u samom gradu, u Kući Arsen (Tvrđava kulture). Na drugom kraju rive već 10 godina “revitalizira” se klub “Azimut”. I to je sve. Ono s dućanima u gradskim prostorima je propalo, čujem, i gore se piše. Ali gle! Što se ne bi u vremenima kad se više neće raditi nedjeljom osim iznimno – to iznimno događalo u starom gradu?
’Revitaliziran’ park
Ruku na srce – trebalo bi zaista (htjeti) napraviti čudo da se revitalizira srce grada. Nije nemoguće, no to ni veći nisu u stanju. To mogu samo najveći – po sposobnosti i viziji. Imamo li takvih?
Što je onda revitalizacija na šibenski način?
Evo, ljeti je, kako rekosmo, snažno “revitalizirano” ugostiteljstvo, smještajni kapaciteti te sezonska trgovina. Dobro, nitko normalan ne misli da se bez toga može. Najmanje bez toga mogu svi lijepi ljetni sadržaji zbog kojih se ovamo dolazi.
Za Novu godinu, dakle zimi, bio je “revitaliziran” i gradski park. Restorani – ne. Ljudi nisu imali gdje večerati! Nažalost, i park samo do isteka dana 1. 1. ‘23. A baš je bio zgodno okupljalište, mjesto lijepog, živog zimskog izlaska i ne bi nikoga Bog pokarao da je potrajalo još koji dan, kao u drugim gradovima. No dobro.
Naš je đardin, brže-bolje, s prvim od godine opet upao u čamotinju u kojoj se i inače kupa sasvim nerevitalizirani stari grad Šibenik, ove i svake zime.
Iz godine u godinu razlika je samo u sve više izloga pod (neurednim) “oklopom”. (Može li tko “narediti” da zatvoreni izlozi izgledaju pristojno? Nisu im u ćaćinoj ulici!) I sve više ugašenih prozora, i sve manje prolaznika.
Dakle, što je Šibenik zimi i što će gospođa Bulatović vidjeti kad je sada pozovem u Šibenik?
To da se divni Šibenik preobrazio u stovarište ugostiteljske opreme, odlagalište stolova (ajde, to je bilo “samo” u jesen, u međuvremenu su vlasnici većinu “posoblja” ipak odnijeli, da ne propada od atmosferilija). Ostavili su svoje goleme suncobrane, na koje su navukli one plastične zaštitne “goldune”.
Ispred ureda Turističke zajednice i nadalje je žardinijerama ograđen minijaturni trg koji je ljeti štekat. Kojim su pravom privremeni ugostitelji to ostavili za sobom i kojim pravom prekrajaju gradske prostore i zimi? Šta da je potreba gasiti vatru ili što slično?
Pogledajte trg i uličicu koje i dalje zovemo “četvorka”, tu kod Svetog Duha. Pitari su mačji zahodi, biljke su osušene, a zemlje svuda okolo, i po fasadama. Strašno. Tamošnje pročelje crkvice Svetog Duha posebno je osvijetljeno, kao spomenik kulture. No ispred njega stoji golemi suncobran – nema šanse da netko snimi to pročelje!
Nekidan je u Šibeniku boravio fotograf Luka Mjeda, koji nije mogao od čuda, jer osim katedrale, teško da se više išta dade snimiti u eksterijerima centra stare gradske jezgre.
Koridor ‘pristojnosti’
Kad sam kod Svetog Duha, citirat ću Juricu Pavičića. Objašnjavajući (u svjetlu rasprave o Nacrtu zakona o javnom pomorskom dobru) da bilo koji javni prostor ne mora biti ograđen da bi bio nedostupan, Pavičić piše: ”Vama nitko ne može zabraniti da na štekatu na trgu šećete između stolova – trg je javna površina. Vi, međutim, to nećete raditi osim ako ne kanite zasjesti za stol, zato jer osjećate da ‘to’ pripada mušterijama”...
Stoput sam vidjela kako ljudi dolaze iz nekog pravca na trg ispred Svetog Duha, a onda ustuknu i vrate se. Nekoć je za prolaz bio ostavljen bar neki koridor “pristojnosti”. Više ne.
Jedva da se dade proći trgićem gdje je kafić “Vintage”. I obližnja pizzerija (bivši “Kike”) i kafić, između njih također više nema prolaza. Šibenski su štekati jednostavno – spojeni.
Zaposlenici Nacionalnog parka Krka provlače se do svojih vrata. Jesenska nevera na trgu uz Svetog Ivana umalo je prolaznicu stajala glave. Vjetar je oborio veliki suncobran, on je za sobom povukao još dva zajedno vezana. Dakle tri. Imamo snimku. I sve to u vrijeme kad lokal odavno više nije radio.
Barem mjesec-dva dana poslije zatvaranja svi drže većinu opreme naslaganu i zguranu na istom mjestu. Neki do danas. Goleme suncobrane – trajno. Valjda zauvijek.
Kad se s Dobrića siđe na trgić ispred crkvice svetog Nikole – e to je tek get, na čelu s ružnim natkrivenim štekatom u kojem se izvana lijepo gleda unutrašnji nered – nečija špajza, skladište, što je to? Ajde neka netko napravi fotku tog prostora s crkvicom svetog Nikole! Svugdje ostaci ljetnih tendi i rasvjete.
Redari, gdje ste?
Na trgu ispred Županije goleme bačve – žardinijere, nasumice razbacani držači suncobrana i, u nekoć javni prolaz, nagurane klupe i stolovi. Kao čerga.
A Dolac! Posred pločnika prema moru “uskladišteni” stolovi, svuda tapisoni. Nema veze, možete kolnikom. Ispod uspona prema kvartiru grozan nered napuštenog štekata, od kojega je na tlu i dalje tapison i ostaci nekog vanjskog šanka, sve puno smeća.
Je li ikad iti jedan komunalni redar prošao tim prostorima o kojima govorim i koje će fotoreporter slikati za ovu prigodu? Nek vide barem na fotografiji.
Ljeti vas štekati tjeraju da Šibenikom prolazite u koloni po jedan. Žele vas natjerati da sjednete, jedete, pijete. Čak i kad je sve puno. Možda gradska uprava misli da je to put do poslovne sreće. Bit će sve dok se takva filozofija ne uruši sama u sebe. Kao i drugdje. Bar da nemamo tuđi nauk, ni pol jada...
Gledam dokumentarce o Toscani, Provansi. Gradići lijepi poput Šibenika – nema jednog štekata ni suncobrana koji ih nagrđuje! Kako tamo može, a ovdje ne može? Zašto oni koji zarađuju, i ljeti dignu lijep novac na tim gradskim kamenim pločama i pred tim starim pročeljima – kad završe, za sobom ne sklone, pometu i operu masne naslage koje je ostavila njihova spiza? Ostave grad na miru.
Sad će početi pomalo prati! Za novu sezonu, za sebe i svoj džep. Do tada, Šibenčani i predsezonski gosti neka gledaju crne, masne tragove njihovih ljetnih menija. Koja drskost!
Ne pitam njih, nego – odakle pravo gradskoj upravi da, kad završi ljetna predstava, dopusti da ta kompletna scenografija, menažerija i šporkica ostane u prostoru?
Jedino što nas spašava je Zeleni grad. Jer grad je, zaista, čist.
Pa nije stari grad Šibenik obor ni privatno skladište njihovih komitenata, ljetnih ugostitelja, a ni njihov!
Pitam, redom, što o tome misli: gradonačelnik Željko Burić? Direktor TZ-a Dino Karađole? Direktor Županijskog TZ-a Krešimir Šakić? Što o tome misli predsjednik udruge “Juraj Dalmatinac”, koja se trsi biti zaštitnik gradskih vrednota, Nikola Grubić? Ili muzealci, konzervatori... koji će spremno reći da to nije njihova nadležnost. O.K., O.K.! Samo pitam... Sve krštene i, ajmo reći, civilizirane sugrađane. I gospođu Bulatović, naravno...
Imam i zajedničko pitanje za kraj: vide li oni to uopće?
Hoćemo pogledati zajedno?