Više od 12 stoljeća Kotor i cijela Boka slave blagdan svetog Tripuna. Slave se i drugdje sveci zaštitnici gradova i biskupija, ali sveti Tripun i sva događanja oko njegova blagdana uvijek su nešto posebno.
Poseban je i Kotor, prelijep kao i Šibenik, i ta ljepota, činjenica o UNESCO-ovoj zaštiti na objema stranama, dugogodišnja prijateljstva ljudi dvaju gradova, i ove su godine, o Tripundanu, spojili dvije po mnogo čemu tradicijskom nevelike, ali elitne, jadranske sredine.
Jer tik iza svečane povorke svećenstva, biskupa i moći sv. Tripuna kroz gradske ulice, nakon Bokeljske mornarice i svečanih zastava, među kojima su bile i one Šibenskih šuština, Šibenske narodne straže, i njihovih predstavnika – koračala je uz himničke taktove Šibenska narodna glazba, onako slikovita u narodnoj nošnji.
Na svakom koraku i svakom kantunu dalo se vidjeti šibensku kapu, neku Šibenku ili Šibenčanina, jer su prijevoz s čak šest autobusa, prvo na proslavu sv. Vlaha u Dubrovnik, potom i kotorski Tripundan, organizirali Katedralni ured župe sv. Jakova i župa iz Njivica, a bilo je i pojedinačnih dolazaka – nekoliko stotina Šibenčana spustilo se tih dana na jug.
Plus glazbari!
Šibenska narodna glazba ovim je posjetom i ovom malom turnejom samo nastavila davno započete prijateljske veze s dvije tamošnje limene glazbe: Gradskom muzikom Kotor i Glazbenim prosvjetnim društvom iz susjednog Tivta.
Zapušteni kao narod
U Kotoru, delegacija glazbara posjetila je Konzulat RH, gdje ih je primila konzulica Jasminka Lončarević zajedno s predsjednikom stranke Hrvatska građanska inicijativa Adrijanom Vuksanovićem i predsjednikom Hrvatskog nacionalnog vijeća Zvonimirom Dekovićem, čiji korijeni sežu sve do – šibenskog Ražnja, postojbine Dekovića. Šibensku narodnu glazbu, najstarije kulturno društvo Šibenika i Dalmacije, na tom su susretu predstavljali predsjednik Jere Pancirov i dirigent, maestro Damir Marušić, najstariji aktivni glazbar Boris Štrkalj, Darko Gulin, Ljubo Šokota, Denis Junaković, Julija Lambaša te Tonko Mikulandra, za ŠNG fotograf ove male turneje.
Konzulat u Kotoru je novouređena gradska palača koju je za potrebe diplomatske službe u Crnoj Gori kupila Republika Hrvatska. To govori o značenju koje pridaje Hrvatima koji žive u Crnoj Gori i od prošlih parlamentarnih izbora imaju i svog predstavnika u tom najvišem tijelu, upravo Adrijana Vuksanovića, inače diplomiranog inženjera elektrotehnike.
Konzulica Lončarević istaknula je da Konzulat radi na podizanju svijesti pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, govorila je o 14 udruga koje financira Vlada RH, kao i o tome da sve više mladih želi studirati u Hrvatskoj.
A Zvonimir Deković kaže:
– Svaki vaš dolazak nam je važan jer nam je važna svaka komunikacija s Hrvatskom. Godinama smo ovdje bili zapušteni kao narod, a posljedice se još osjećaju. U Crnoj Gori je malen postotak Hrvata, ali koliko god da nas je malo, moramo imati i njegovati svoj dignitet i dostojanstvo.
Govorilo se i o ljepoti koja veže dva grada, Kotor i Šibenik, i, uopće, o kulturi sjećanja koja nas spaja...
Deković je emotivno reagirao ispričavši kako je, kaže, “baba donijela u Kotor šibensku kapu moga pradida... moja je baba iz Sevida, a dida iz Ražnja”. Kapa se nalazila i u darovima ŠNG-a našima iz Konzulata, gradonačelniku Kotora, prijateljskim glazbarima u Tivtu.
Svakako, šibenski glazbari sudjelovali su u koncertu pred gradskim zidinama Kotora zajedno s glazbom iz Marije Bistrice, čiji je maestro Robert Homen – Kotoranin! Duša cijelog tog susreta i suradnje puhačkih orkestara je predsjednik Gradske muzike Kotor Vlado Begović, poslije 14 susreta sa ŠNG-om već stari šibenski prijatelj, a ništa manje i dirigent Dario Krivokapić. Domaćini, bogme uzorni, i predsjednik i dirigent, ali i cijela kotorska Muzika!
Šibenčani su u Domu hrvatske zajednice u Tivtu, rekosmo, posjetili i prijateljski orkestar Glazbenog prosvjetnog društva, kojim ravna Nevila Klakor, a predsjedava Boris Lanceroti. Bio je to opet susret gdje se šibenskim glazbarima bilo teško odlučiti za odlazak...
Ljepota suživota
Dio Šibenčana odlučio je, pak, s novim prijateljima – glazbarima iz Marije Bistrice – svladati onih 25 prilično “strašivih”, zapravo horor-serpentina, “kotorske kanice” povijesne ceste koja vodi do preko 1000 metara, do vrha toga dijela Lovćena, s kojega se pruža spektakularan pogled na Bokokotorski zaljev, a samo “par koraka” dalje su povijesni Njeguši. Priča kaže da je knjaz Nikola angažirao za izgradnju te ceste do mora trogirskog arhitekta Josipa Sladu Šilovića, koji je kasnije ostao u službi crnogorskog dvora.
Zanimljivo: Josip Slade Šilović je i graditelj zgrade našega, šibenskog kazališta!
Svakako, uz pomoć glazbara Marije Bistrice, koji su se odvažili autobusom na taj uspon, nekako su ga “preživjeli” i Šibenčani, čak i usprkos tome što kajkavski dijalekt i šibenski govor na momente nisu bili razumljivi objema stranama... Srećom da imamo i književni standard!
Posjet Kotoru završio je tamo gdje smo počeli ovaj mali reportažni izvještaj: pred kotorskom katedralom, u kojoj je misu o blagdanu sv. Tripuna u nedjelju 4. veljače predvodio danas dubrovački biskup – do jučer Šibenčanin – mons. Roko Glasnović. Između dvije mise na prelijepom trgu ispred katedrale svirale su četiri glazbe: Šibenik, Marija Bistrica, Kotor i Tivat; podružnica Bokeljske mornarice izvela je uvijek spektakularno kolo, i sve je bilo, kao i uvijek iznova – nekako posebno, svečano i nadasve lijepo.
... ako se izuzme onaj “sitni” danak turistifikaciji kojem, nažalost, ne odolijeva ni UNESCO-ov Kotor: nema fotografije svečanosti na katedralnom trgu bez nekoliko golemih suncobrana u kadru – takva se fotografija ni u Kotoru više ne može snimiti, ni na najsvetijem mjestu! A baldahin ispod kojega je kročio biskup nije mogao proći uspravno i dostojanstveno jer se svako malo uginjao kojekakvim ugostiteljskim nadstrešnicama i reklamama...
I jedan lijep, ekumenski detalj: ispred prostora Gradske muzike Kotor, a ona je tik do austrougarskog zatvora u kojem je na smrt osuđen vođa pobune bokeljskih mornara, naš Žirjanin Jerko Šižgorić, procesiju u prolazu blagoslivljali su pravoslavni svećenici, a s obližnje pravoslavne crkvice neumorno je s preslice zvonilo zvono. Tako se to radi tamo gdje se život zove i – suživot.