Navršilo je dvadeset godina i pet mjeseci, otkad smo se sa šibenskim planinarima penjali na najviši vrh planine Dinare, Sinjal, na 1883 metra, koga zovu i krovom Hrvatske. I odakle se može vidjeti čak i talijanska obala s one strane Jadrana.
Tih i kasnijih godina u šibenskome kraju planinarstvo je bilo osobito popularno s nekoliko stotina planinara u HPK „Kamenar“ i HPD „Mihovil“, koje su vodili iskusni penjači, entuzijasti, ljubitelji prirode. Da spomenemo samo tada najstarijeg, 88-godišnjeg Petra Škugora Pešu, prof. Antu Jurasa, Matu Protegu, Antu Buvinića, nekadašnjeg direktora hotela „Solaris“, Zoru Čeko, turističku aktivisticu iz Primoštena. Pa i mladog planinara „Mihovila“ Zlatka Prgina, koji je poginuo pri usponu na najviši vrh Anda, Aconkagvu, u Argentini (6960 metara), ujedno i najviša planina obiju Amerika. Naposljetku, spomenimo i Gordana Baraku, bivšeg šibenskog župana.
Na Sinjalu je bilo posebno atraktivno, masovno i veselo za Dana planinara Hrvatske 2003. kad se „gore“ uspela i cijela vodička limena glazba s instrumentima i gdje je umjetnički fotograf Šime Strikoman napravio jednu iz serije svojih Milenijskih fotografija.
Kasnijih godina više smo se puta uspeli na Prominu, na 886 metara, ali smo to činili - autom. Po uskome kamenitu putu koji od planinarskoga doma vodi na vrh gdje je prava šuma odašiljača.
Potom i na šibensko brdo Trtar, njegov najviši vrh Orlovaču sa planinarskim skloništem „Mihovila“ koje je nosio ime Davora Prgina, pod rotorima „vjetrenjača“ za proizvodnju struje. Odakle su, govorilo se, i orlovi pobjegli i gdje je danas pustoš.
U ostatke toga skloništa znali smo doći s Srećkom Reljom iz Dubrave, odakle se prostire pogled na veliko plodno dubravsko polje. I tako, pišući ove retke čini se kao da je sve to jučer bilo, jer iz sjećanja ne blijedi.
A od planinarstva, ako nekog o tome upitate, mlađeg ili starijeg, zavrtjet će glavom. Jedva da će tko išta znati.
Kad starih planinskih vukova više nema.