Tko više može pratit ovu našu domaću politiku, tko je tu s kim, za koga i protiv koga, kad je tu stvar postala toliko apsurdnom da je došla otprilike onakvom kakvom ju je opisao legendarni Boris Dvornik u svojoj monodrami “Kombinacjun”.
- Kume, vidi vražjega kombinacjuna. Moja ćer je postala moja žena, moj otac je posta sin, a moja mater je postala moja sestra, moja mater ćer moje žene jema sina, a u isto vrime i brata, jer je sin moga oca, a jer je sin naše ćere, onda je moja žena njegova baba, ja san did svoga brata - govorio je legendarni Roko Prč na pozornici dok se publika u gledalištu valjala od smijeha. Jer to se tada moglo čuti i vidjeti samo u teatru.
Danas nitko više ne ide u kazalište, a za glumce kruha gotovo da i nema. A što će i koga će glumit, pokraj glumaca na našoj političkoj sceni? Oni mogu utjelovit toliko različitih likova koliko ih ni jedan scenarist ne može napisat. I to u skroz malo vremena. Ovisno o tome što publika tog dana ili tjedna traži.
Evo, da krenemo od vrha. Imamo predsjednika RH koji 23. studenog prošle godine kaže kako je nabava Rafalea “sjajna stvar, strateški potez”, a onda za Prvi maja ispali kako su ti isti avioni “potpuno beskorisni”. I ne samo da čovjek demantira samog sebe od doslovno prekjučer, nego i u malo vremena skroz promijeni politički profil, pa od vođe nekakve ljevice postane uzdanica i perjanica kakve takve, ali ipak desnice.
Danas su mu najveći “liblinzi”, ljudi koji ga nisu mogli vidjet nacrtanog, kao što su Nino Raspudić iz Mosta i Ćipe Mlinarić iz Domovinskog pokreta, koji su na predsjedničkim izborima prije dvije godine podržavali Miroslava Škoru. Koji je bio kandidat nekakve desnice, glumio “dežurnog ustašu”, dok je Milanović glumio ili bio, to više ni on sam ne zna, uzdanica nekakvog liberalnog centra i ljevice.
Danas je tom istom Milanoviću - kojeg se ljevica, ako je to recimo Vesna Pusić, a nekakva valjda jest, javno odriče - glavni protivnik Hrvoje Zekanović, čovjek koji je izabran u Sabor u Devetoj izbornoj jedinici, na zajedničkoj listi sa Škorinim Domovinskim pokretom Ćipe Mlinarića.
A Ćipin Domovinski pokret, u gradu Šibeniku, kako je to grmio Zekanović, podržao je na prošlogodišnjim lokalnim izborima za gradonačelnika, umjesto Zeke, bivšeg “Račanova ministra” i nekadašnjeg HSLS-ovca, a potom i kandidata Pašalićeva “Hrvatskog bloka” Marija Kovača. Da, da, istim onim lokalnim izborima na kojima su zajedno pobijedili Nezavisne liste Stipe Petrine i Marka Jelića, a danas članovi tih lista ne mogu zajedno sjesti niti u isti autobus, a da o njihovim čelnicima ni ne govorimo.
- Ima mesijanski kompleks, i umislio je da je neka veličina, manipulator je i neka da ostavku – kazao je Petrina prije nego je pokušao pokrenuti postupak županova opoziva. A Jelić mu uzvratio kako u pozadini svih Stipinih napada na njega stoje “upitno izdane građevinske dozvole za neke Petrinine nekretnine koje su predmet istraga”.
Ni Šibenčanin Franko Vidović nije više u SDP-u, na čijoj je listi izabran u Sabor. On je otamo jednostavno izbačen, zajedno s drugima, pa je nezavisni u nekakvom Klubu zastupnika Socijaldemokrati, dok je prije bio u klubu Socijaldemokratske partije Hrvatske. A njegov dojučerašnji stranački kolega, Arsen Bauk, koji je u tom klubu partije ostao, jer nije izbačen, smatra kako njegov lijevi SDP mora podržati Milanovića u Saboru. Ikonu desnice. Koja, pak, smatra kako je Milanović konačno “hrvatski sazrio”.
A publika plješće. I valja se od smijeha. I svakog dana napeto iščekuje novi nastavak monodrame. I novih kombinacjuna.