Peta kandidatkinja za prvu "Šibensku grandecu" koju vam predstavljamo je Ivanica Belamarić, koju gotovo svi oslovljavaju s Vanja, što je i njoj draže. Iza nje je 41 godina radnog staža i, priznaje, da nije sile zakona još ne bi išla u mirovinu. Cijeli radni vijek provela je s mladima i ta joj mladost sad nedostaje. Zato s razlogom reče da je živjeti okružen mladošću pravi blagoslov. Nakon završenog fakulteta prvo radno mjesto je dobila na Visu gdje se otvarala srednja škola. Nakon toga dolazi raditi u Ekonomsku školu u Šibenik u kojoj je radila samo godinu dana, jer je došlo do Šuvarove reforme školstva i spajanje škola u veliki centar.
– Tada sam radila u pripremnoj fazi, potom u usmjerenju suradnika u nastavi, zatim u Medicinskoj školi gotovo deset godina i kad su se ponovo formirale samostalne srednje škole, vratila sam se u gimnaziju, školu koju sam završila i koja je oduvijek bila i ostat će u mom srcu, govori Vanja. Radila je kao profesorica, a prije nego je postala ravnateljica Gimnazije Antuna Vrančića, bila je 12 godina sindikalna povjerenica i članica predsjedništva Sindikata srednjoškolskih profesora na razini države.
Sindikalna povjerenica
– Tog se perioda sjećam s ponosom jer smatram da smo napravili puno korisnih stvari. Tada se osnovao sindikat srednjoškolskih profesora na razni države i bio je vrlo aktivan. Nekoliko puta sam bila na čelu štrajka prosvjetara i u tom dijelu moje aktivnosti pokušala sam doprinijeti da se, ne samo poboljša materijalni status nastavnika, nego da se dignitet čovjeka – nastavnika unaprijedi i da društvena zajednica shvati koliko je segment odgoja i obrazovanja važan, a time i mi u njemu. Na natječaj za ravnatelja se, kaže, javila na nagovor svojih kolega iz zbornice.
– Možda sam, kad to gledam iz današnjeg trenutka, tada to olako i prihvatila. Ali, s druge strane imala sam zahvaljujući sindikalnom radu određeno iskustvo u upravljanju, poznavala sam zakone, znala komunicirati s ljudima...Doduše, nisam bila jedini kandidat. Bilo nas je ako se ne varam osmero, ali nikad među nama nije bilo nikakvog jaza ili ljubomore. Po tomu i brojnim lijepim danima i godinama provedenim s njima, pamtim i pamtit ću sve te divne kolege, koji su me na poseban način prošle godine ispratili kad sam otišla u mirovinu – sa sjetom govori Vanja.
Otvaranje prema javnosti
Kad se već prihvatila te obveze znala je što hoće. Želja joj je bila slavnu šibensku Gimnaziju još više otvoriti prema javnosti.
- Ne samo da to proizvodi drugačiji način rada u samoj školi, nego vam i lokalna zajednica tada daje drugačiji odgovor. Druga stvar koja mi je bila važna je povećati i unaprijediti razinu odgojno-obrazovnog procesa i, treće, da se ljudi kroz taj rad osjećaju ugodno. Nije to sve išlo glatko, bilo je "buke" i s jedne i s druge strane, ali je ona bila konstruktivna. Kolege su imale svoje, a ja svoje vizije i našli bismo se. Ono gdje sam ja bila malo "tvrđa" je bilo kod nekog projekta za kojeg bih smatrala da je dobar – govori Vanja. Kako je bila voditeljica Stručnog vijeća ravnatelja srednjih škola u županiji te član predsjedništva Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja i užeg predsjedništva te udruge, bila je na izvoru događaja.
Priznanje struci
Znala je što se događa u drugim školama i odlično je surađivala s nekoliko uglednih zagrebačkih gimnazija.
– Sve su to bile jake gimnazije i mogla sam puno toga naučiti i prenijeti u moju školu. U svakom slučaju pokazalo se da je dobro uvoditi nove programe i eksperimentirati. Sve su to iskustva koja vam daju energiju i potiču na nešto novo. Puno sam putovala, puno iskustava pokupila i vjerujem da sam u svojih 15 godina ravnateljstva ostavila traga – kaže na kraju.
Komentirajući kandidaturu za prvu "Šibensku grandecu", reče da je kao osoba počašćena, ali to više doživljava kao priznanje prosvjetnoj struci u kojoj je bila cijeli život.