Deset eura za kil‘ fažoleta bila je tema jutros na šibenskoj Pijaci! Kažu, prvi frut uvijek je najskuplji, no to je još koliko-toliko prihvatljivo, budući da je neki dan za istu plodinu trebalo izdvojiti 14 eura. - napominje mi gospođa koja je čula kako ronzam sam za sebe.
Mesojedi dobro znaju da manje od 14 eura košta kilo junećega buta za prvoklasne šnicele, pa hajde ti sada hrani se zdravo, hoće reći „zeleno”, s plaćama koje ne mrdaju s odavno utvrđenog rovovskog mjesta!?
Njih se uredno iz kuna pretvorilo u eure točno prema Vladinom naputku bez suvišnih zašto, a trgovci i farmeri po novome, uračunali su tko zna koju stopu inflacije dodajući tome i njima dobrodošlu zamjenu valute. Uostalom, inflacija je sada 3 – 3,5 posto, no to nije smetnja da cijene zeleni rastu kako odrede prodavači na Pijaci udruženi u kartel.
-Ti ništa nisi razumija, jel‘? - pita me poznata prodavačica kada sam joj prigovorio da drži najskuplje zelje – 4 eura.
-Ti onda kupi di je jeftinije. Vidiš da su euri došli isto ka i prije kune, to je ono šta tribaš svatiti!
-Zašto onda tako nije na mojoj plaći!? - Nije baš ni na mojoj penziji, odgovara, ali u vrtlu je druga stvar!
I u pravu je: na šibenskoj Pijaci uglavnom se može pozelenjeti od muke kada treba plaćati. Sve je po tri-četiri eura, raslo pod zemljom ili iznad. Recimo, mladi krumpir 2 eura. I neka je mlado slatko i skupo, ali se ne da ni ono lanjsko, jer je stari krumpir 1 euro i ne pada.
A bio je 4 kune. Ako je dakle, mladi krumpir 2 eura, tada prva pomidora za koju se danas tražilo 2,5 eura i ne košta puno. Jedino što je previše jest činjenica da neće biti osjetno jeftinija ni u punoj sezoni, uvjerili smo se prošloga ljeta.
-Fažolet 10 eura!? - kao čudim se pred jednim bankom i navodim usporedbu s junetinom.
Dosad je priča znala biti da je skupa voda, a fažolet je treba puno, pa dodajem provokativno pitanje je li moguće da june, dok ne naraste da postane šnicel, popije isto toliko vode koliko se potroši na zalijevanje fažola do berbe!? Pitanje je bilo i besmisleno, s obzirom na otresiti odgovor prodavačice: - E, pa šta to ima veze!? Gledam u nju, pa u onu hrpicu fažoleta s istaknutom cijenom: i gle čuda, fažolet je ostao nijem, nije zamukao kao kravica.
-Ovako ću ja tebi reći, prijatelju, odvukao me u stranu čovjek kojeg poznajem iz viđenja:
-Da nam nije trgovačkih centara, odnese nan vrag sriću. Pa i tamo povrće dolazi s naših OPG-ova, barem piše na deklaraciji isto ka na osobnoj karti, ali je cijena prihvatljivija. A ode ti je da je Hrvat nemilice udarija na Hrvata, pa guli li guli po svome bližnjem! Viš‘ onoga, ima četri banka zakupljena – pokazuje na poznatog trgovca. E, njega san vidija u par navrata kako iz jednoga centra izlazi sa punin koliciman povrća. Više ti ne triban ništa reći! - zaključi i ode.
-Malo strpljenja, past će (tržišna) sila i nepravda. Ima još lito doći! - smije se jedna poznanica.
-Je. S liton i turisti, a s njima i nepopustljive cijene. Nije moja dobra baba tek tako govorila:
-Dica, dica, svega će biti, a nas - više-manje!