Ljude za cijeli život određuje rodni grad, bez obzira na to gdje proživjeli godine, pa i desetljeća. Tako je i Šibenik zauvijek ostao u srcu Damira Krstačića, "Solarisova" vaterpolista one prve, zlatne generacije tog kluba koja je pod vodstvom legendarnog Mile Nakića i Darka Jerkovića postigla sve što se u tom sportu moglo postići.
Damiru se davno, prije punih 37 godina, igrom slučaja "dogodila" Francuska, u kojoj se, na ujakov poziv, skrasio nakon godina studija u Rijeci i kapice tamošnjeg "Primorca". Niti se odabrani studij strojarstva pokazao naročito podudarnim njegovoj osobnosti, niti je, kaže, ozljede koje je zadobio igrajući mogao zanemariti na napornim treninzima u jeku finala tadašnjeg prvenstva. Osim toga, stalno su mu nedostajali njegovi ljudi. A kako je većina studirala u Zagrebu, svaki je vikend provodio na relaciji Zagreb – Rijeka i natrag.
– Jednostavno mi je na kraju pukao film. Nisam bio od onih koji se zadovoljavaju rutinom. Volio sam puno toga, ne samo vaterpolo, i ta moja svestranost bila je odlučujuća za odlazak u Francusku 1982. godine. Prije toga sam odslužio i vojni rok. Htio sam se iskušati u svemu. Presudio je avanturistički duh. Uvijek sam si postavljao neki cilj, a kad bih ga ostvario, težio bih nekom drugom, možda zahtjevnijem. To me je uvijek privlačilo – priznaje Damir.
Fizički "nabrijan" i izdržljiv, najprije je, dodaje, radio po diskotekama kao redar, a usporedno je ulagao i u vlastitu edukaciju jer mu je bio cilj naučiti francuski jezik u govoru i pismu. Koliko je u tome uspio, dovoljno govori podatak da je poslije upisao i studij arhitekture, no kako je upravo u to vrijeme upoznao prvu suprugu, poslovno se preorijentirao na ugostiteljstvo.
– Ni u tome se nisam zadržao jer su me vukli drugi izazovi. Puno sam toga radio. U Francuskoj sam živio u 12 gradova i promijenio sam 15 radnih mjesta. Rijetki su ljudi u inozemstvu koji u jednoj firmi, odnosno poslu, dočekaju mirovinu, kao što je ovdje slučaj. Na kraju sam se skrasio u Fontainebleau i u tom sam gradu, nakon što sam stekao diplomu ovlaštene osobe za vodene discipline, osnovao vaterpolski klub. Nazvao sam ga Dalmacija 77, a riječ je o broju francuske pokrajine u kojoj živim. Za "Dalmaciju" ne trebam posebno objašnjenje – simpatično je dometnuo bivši zlatni "solarisovac".
U njegovu klubu mladi Francuzi ne treniraju samo vaterpolo. Popularan je i zbog umjetničkog plivanja i škole za spasioce. Francuskinje, osim toga, obožavaju gimnasticiranje u vodi. Na bazen dolaze sve generacije, od tinejdžerica do dama u zlatnim godinama.
– Kad sve zbrojim i oduzmem, mogu kazati da me, kao čovjeka, nikada nije fascinirala materijalna strana, sjaj i bogatstvo mondenog svijeta u čijem sam okruženju bio godinama, živeći, među ostalim, desetak godina i na Azurnoj obali od Monaca do Cannesa. Stil samopromocije i samoprikazivanja nije mi srodan. Za mene je život više kao vaterpolska utakmica – svaki problem na koji sam nailazio shvaćao sam kao jakog protivnika, što je automatski i mene snažilo kao čovjeka. Sport mi je puno dao i ostao je prisutan u mojoj svakodnevici, a bio bih sretan kad bi te prednosti shvatili i mladi. Kompjutori su danas pokorili svijet, ali valja ih koristiti s mjerom. Umjesto igrica i sati provedenih pred kompjutorom, preporučujem sport. Nije važno koji. Sport oblikuje mlade ljude – uvjeren je Damir.
U Žaboriću, svojoj ljetnoj, ali i zimskoj bazi, obožava plivati. Tako se, veli, puni energijom i regenerira. Rado posjeti i otoke. Čisto more i sunce bogatstvo su koje nema cijenu. S majkom, pak, provodi vrijeme na Baldekinu. U Šibeniku posjeti i mjesta svoga djetinjstva i mladosti. Voli se susresti s ljudima, popiti kavu na nekom od omiljenih šibenskih okupljališta.
– Grad se mijenja nabolje, a i ljudi se prilagođavaju tim promjenama. Dolaze i nove, mlade generacije i taj mi je napredak, kao Šibenčaninu, drago vidjeti. I prijateljima iz Francuske koji stižu po mojoj preporuci također. Često dovodim i djecu iz moga kluba i svi su oduševljeni.
Razgovor smo priveli kraju uz pozdrav vaterpolistima i, općenito, Šibenčanima koje je život rasuo po svijetu – posebno Grpcu i Laci u Americi, ali i svima drugima. U kontaktu su preko društvenih mreža, ali ovako se dodatno cijeni. Neka se znade da nisu zaboravljeni. Šibenik izvan Šibenika i dalje je – Šibenik.
Šibenska veza
Svakako napišite da se rado sjećam pokojnog Pere Županovića Penjca, čovjeka koji je u Francuskoj bio dio svjetskog jet seta, ali uvijek drag i odan prijatelj kojemu je Šibenik bio sve. Radili smo zajedno neko vrijeme i, unatoč mnogim razlikama u životnom stilu i osobinama, naš rodni grad tako nas je silno povezivao – kazao je Damir.
