Kako brzo i djelotvorno uzvratiti agresoru!? Na to pitanje se poslije dolaska JNA i pobunjenih Srba na Šibenski most više nego grozničavo tražio odgovor na zajedničkom sastanku Šibenskog kriznog stožera s čelnicima policije i Hrvatske vojske. Sastanku, što je potrajao do ranih jutarnjih sati. Zbog oklijevanja i kompromisnih stavova od kojih se prvom šibenskom policajcu Nikoli Vukošiću dizala kosa na glavi.
Zapovjednik južnog bojišta Hrvatske vojske Davor Viduka nije bio do kraja siguran u valjanost Vukošićeva plana, što je pod nazivom „Bonaca“ zapravo značio neveru ili žestoki napad na šibenske vojarne JNA. Viduka se, stoga, konzultirao i s Lukom Bebićem, hrvatskim ministrom obrane, pa čak i s viceadmiralom Đurom Pojerom, Hrvatom, koji je još samo formalno bio vjeran JRM.
Žestoki napad
Kad su se pred zoru počela paliti svjetla u vojarnama, Nikola Vukošić je zapravo znao da sa svojom akcijom „Bonaca“ pomalo kasni.
- Možeš me sutra optužiti da sam se odmetnuo. Da zanemarujem razgovore i stavove na višoj razini, ali ja više neću čekati. Krećemo u žestok napad na vojarne – na ne baš nježan način obratio se Viduki Nikola Vukošić.
Nešto poslije sedam sati u utorak 17. rujna kao da se nebo sručilo na šibenske vojarne JNA. Hrvatski topovi, minobacači, mitraljezi i automatske puške „derali“ su po vojnim objektima i silno iznenađenim vojnicima u sivomaslinastim uniformama.
Vukošić je, očito, dobro znao koliko je uvjerljiv jezik ratne sile. Zato se nije nimalo iznenadio kad je ubrzo „zazvonila“ radioveza. Javio mu se Momčilo Milosav, šibenski šef KOS-a, kojega je Nikola dobro poznavao iz nekih drugih, mirnijih vremena, a u čijem se glasu itekako ćutila zabrinutost, nemir.
- Ovo je naš rat, predajte se. Ajte ća! A ti, ako te je volja, ostani živjeti u Šibeniku. Nitko te ovdje neće ni krivo pogledati. I dosad si mirno šetao gradom. Samo predajte vojarne. Da ne bude mrtvih, ranjenih. Ajmo sjesti za stol, dogovoriti se oko toga – odmah je Vukošić zaskočio Milosava.
Iskusni KOS-ovac je samo nastavio raniju taktiku kupovanja vremena. Lukavo se trudio omekšati razgovor.
- Dogovorit ćemo se. Slažem se da prestane pucnjava. Za dogovor su potrebne hladne glave – uzvratio je, bolje rečeno muljao Momčilo Milosav.
Bitnica na Žirju
Njegov prijedlog o primirju trajao je tek nešto duže od duge poslije kiše. Oko 8.30 sati iz baze JRM u Mandalini isplovili su ratni brodovi te počeli nimalo selektivno tući po Šibeniku. Nisu štedjeli ni kuće, ni ljude, ni ugostiteljske objekte, ni kulturno-povijesne spomenike. Nikola Vukošić se preznojio od muke, kad je saznao da je pogođena i kupola katedrale sv. Jakova. Znojio se i zbog toga što je znao da neprijateljskim brodovima lako naoružani hrvatski vojnici na šibenskoj obali ne mogu praktički ništa. Jedini spas vidio je u novoj hrvatskoj bitnici na Žirju, uvjeren da su njezini čelni ljudi Miro Alić i Željko Baltić već spremni za pravi rat.
- Nikola, pusti mene da odradim tu komunikaciju. Riječ je, uostalom, o mom rodnom školju – uskočio je Nikolin pomoćnik Goran Grguričin.
U radijskoj vezi žirajska bitnica imala je šifru Sarajevo, koja je kasnije promijenjena u Hrvatska.
- Sarajevo, javi se! Možete li topovima doseći šibensku luku, posebice do Šibenskog mosta – obratio se Grguričin žirajskim topnicima. I dobio brz odgovor.
- Od Zvizdulja do šibenske luke je točno 17.600 metara. U idealnim uvjetima imamo domet od 18 kilometara. A uvjeti su zaista dobri, gotovo optimalni – javio je svom Žirjaninu Grguričinu zapovjednik bitnice, također, Žirjanin Miro Alić.
Nije trebalo dugo da se oglase topovi s bitnice na Zvizduljama. Šibenska se luka pjenila od granata žirajskih ratnika. Jedan je desantni brod JNA dobio po repu. Zahvaćen plamenom projurio je kroz Šibenski kanal i nije se, kažu, zaustavljao do Visa. Neprijateljski brodovi nisu htjeli više ništa riskirati, vratili su se u Mandalinu.
Varljivi mir prekrio je samo nakratko ranjeni Šibenik. Dovoljan tek da se malo odahne. Ohrabren topovskom kanonadom sa Žirja, kao novom uzdanicom obrane Šibenika, šef Kriznog stožera Josip Juras pozvao je radijskim putem viceadmirala Đuru Pojera na predaju.
Pritom se nije nimalo trudio da mu vokabular bude pristojan, nježan. Naprotiv, „pucao“ je od šibenskih grezih navika.
- Đuro, izvisi bilu zastavu! Predaj se svom hrvatskom narodu. Ako nemaš bilu zastavu, podigni bilu majicu ili mudante – prozivao je Juras viceadmirala Pojera.
U tom trenutku šef šibenskog Kriznog stožera nije ni slutio da je zloglasni KOS već preuzeo vlast u šibenskim vojarnama JNA. Da su Hrvata, admirala Đuru Pojera zatvorili negdje u podrum i ponašali se prema njemu kao prema starom, odbačenom psu. Zatvoren je u mračnu prostoriju od jedva četiri četvorna metra. A hranu su mu, baš kao psu, bacali kroz rešetke.