Male zemlje kao što je Hrvatska samo se prave da imaju vlastitu, autonomnu vanjsku politiku. U stvari se pridržavaju onoga starog poučka koji glasi: veži konja di ti gazda/Amerikanac kaže. U takvim okolnostima, ministar vanjskih poslova nije puno više od tajnika od kojega se traži da bespogovorno ispunjava naloge pristigle s više, prekooceanske adrese.
Biti šef diplomacije u velikoj i moćnoj državi kao što je, recimo, Njemačka, nešto je, pak, sasvim drugo. Predstavljati zemlju koja ima više od 84 milijuna stanovnika i treći najveći bruto društveni proizvod na svijetu (iza SAD-a i Kine), znači pripadati uskom krugu neprikosnovenih drmatora na planetu i raspolagati silnom moći. Koja još uvijek nije dovoljna da bi se pristojno čeljade obranilo od Gordana Grlića Radmana, imetkom živodera koji se profesionalno bavi sramoćenjem vlastite zemlje. Nažalost, tu je lekciju Annalena Baerbock nekidan naučila na najgori mogući način, pred kamerama službenih fotografa koji su zabilježili mučno nasrtanje nadraženog kafilerista na nju.
Tko će ga znati zašto je Grlić Radman - veteran mnogih bitaka s materinskim jezikom kojim nikada nije uspio ovladati, jer je jezik sav vražji, miče se, migolji i klizi - u gospođi Baerbock prepoznao laku metu za svoj grabež. Možda je negdje načuo da je ova Njemica neobično nalik Hrvatima, da ni njoj nije mrsko prepisati tuđi autorski rad.
Naime, prije nekog vremena izbio je veliki skandal kad je objavljeno da je dio njezine knjige plagijat. Na prvi pogled, to fakat zvuči tako domaće, tako hrvatski. No na drugi pogled postaje jasno da ovaj slučaj ne može imati manje veze s nama jer je gospođa Baerbock izvrgnuta javnom sramoćenju zato što je prepisala samo 29 tuđih rečenica (ne poglavlja, ne stranica, nego nizova riječi). Toliko je u Njemačkoj dovoljno da te javnost razapne na križ; kod nas jedva da se itko osvrne kad se dokaže krađa cijelog rukopisa.
Ne, medicinska znanost nikada neće pronaći odgovor na pitanja zašto se Gordan Grlić Radman okomio na Annalenu Baerbock te kako nije uspio obuzdati poriv da je stisne kao krafnu i zaslini. Politološka znanost neće, pak, imati nikakvih problema pri traženju odgovora na pitanje zašto će dotični i poslije ovog unikatno mučnog incidenta i dalje ostati na funkciji ministra vanjskih poslova.
Jednostavno: zato što Andrej Plenković, naš Luj XIV., le Roi Solei, kralj sunca, nikada, ni pod inkvizicijskim mukama, ne bi priznao da je gadno pogriješio kad je, tražeći pravog čovjeka za više nego zahtjevni položaj ministra vanjskih poslova, izabrao mucavog živodera.