Bilo je dovoljno da papu Franu napadne banalna proljetna viroza, ove godine neugodnija nego obično, i da stoga provede tri dana u bolnici – pa da se opet otvori i istrese u enormnim količinama kloaka mržnje protiv sadašnjeg nasljednika sv. Petra apostola. Ljubazni građani nisu propustili priliku Papi poželjeti da umre (oni uljudniji), krepa, crkne, da ga odnese Vrag, i tako dalje. Po društvenim mrežama istresen je uličarski repertoar, tipičan za njihovo poimanje slobode izražavanja i na račun druge čeljadi, uperen ovaj put protiv poglavara Katoličke crkve.
Hrvatska tu nije bila iznimka.
Nije u tu svrhu korišten samo Facebook, nego i rubrike “komentara” uz etablirane novine, pa i one koje o Papi pišu sa simpatijama, ali ga “kubaju” takvim glasom naroda. Evo nekoliko primjera, prepisanih doslovno (grehota je to lektorirati).
’PAKAO MU NEGINE’; ‘KAD SU NECIJEPLJENE PROGANJALI ZBOG KOVID AUSWEISA NIJE GA BILO BRIGA…TAKO DA…PUTUJ FRENKI SVOM SVETOM FAJZERU‘
“Nadam se da će krepat. Pakao mu negine!”, smatra jedan ‘komentator’. Drugi dalje kažu: “Belzebub zove…”, “Štakorčina”, “Kad su necijepljene proganjali zbog kovid ausweisa nije ga bilo briga…tako da…putuj frenki svom svetom fajzeru”, “Sad treba boljeg izabrat…”, “Pravac pakao”, “crkni sotone”, “Nek mu je Lucifer u pomoci”, “Nadam se da će uskoro”, “Mrs u kurac srami se”, rječita je replika, a prozvani uzvraća: “Dabogda tebe seksualno zloupotrijebili majku tijdbe”. Čitateljici koja izražava manjinski stav: “Samo neka ozdravi, on je baš super” jedna ‘komentatorica’ piše: “Takozvani papa koji negira postojanje dragog Boga, koji sudjeluje u ovoj zločinačkoj agendi, koji poziva javno narod da prime te eksperimentalne otrove, koji podržava pedofila itd., zar stvarno misliš da je to papa i da je baš dobar”, očito s antivakserskih pozicija, ali i očito opskrbljena neistinitim tvrdnjama (kad je to papa Frane negirao postojanje dragog Boga, kad je podržavao pedofila?; upravo obrnuto, ali gospođa valjda zna bolje iz nekih “izvora”). “ODBIO JE STEPINCA NA NAGOVOVOR SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE” viče netko verzalnim slovima, “Nadajmo se da bu sljedeći Papa katolik…” I tako dalje, ima toga za cijelu knjigu.
Prilično je očito da, po imenima sudeći, “komentatori” nisu pretežno nekatolici. A ni po argumentima.
Papi predbacuju ne što je katolik, nego uglavnom što to nije katolik po njihovoj mjeri, na način koji oni odobravaju. Nije pravi papa, za razliku od sv. Ivana Pavla II, mne neki. Povijest se ponavlja – nadbiskup Marcel Lefebvre je mnio da Ivan Pavao II nije pravi papa, za razliku od Pija XII.
Da je sadašnji papa nekima (mnogima?) u svojoj Crkvi neprihvatljiv jer je nedovoljno tradicionalist – znamo iz mnogih primjera, i danas i ranije. Katolički profesor teologije i religijskih studija Andrew Boyd, poznat po tisućama svojih odgovora na pitanja vjernikâ i inih, kaže jednom prilikom da je “osobno čuo sjemeništarce i svećenike na nekome papinskom sveučilištu na engleskom jeziku u Rimu kako žele njegov hitan odlazak s ovoga svijeta, po svoj prilici kako bi mogli nastaviti demolirati koncilske reforme i bilo koji napor da se očiste skandalozne prljavštine na područjima klerikalizma, financijskih prijestupa i spolnih zlostavljanja”.
Bujica mržnje i kletvi na Papinu glavu nije nova, a nije ni samo hrvatska (ili američka) specijalnost. Prije šest godina je engleski liberalni list Guardian, u veoma opširnu članku, prikazao kako je papa Frane jedan od najomraženijih ljudi na svijetu. “Najviše ga mrze ne ateisti, ni protestanti, ni muslimani, nego neki od njegovih sljedbenika”, naglasio je Guardian. Spomenuvši da je, dapače, izvan Katoličke crkve Papa veoma popularan, kao oličenje izrazite skromnosti i poniznosti, čak propagandistički naglašene.
OD NEKIH MANIFESTACIJA SKROMNOSTI I PONIZNOSTI PAPA FRANE JEST POSTUPNO ODSTUPIO, ZBOG ČEGA JEDNI TVRDE DA MU JE SKROMNOST BILA SAMO PREDSTAVA; DRUGI GA OPRAVDAVAJU
Od nekih manifestacija skromnosti i poniznosti papa Frane je postupno odstupio. U početku nije imao tajnika i sam je dizao telefon, a sada se osobno odaziva samo na mobitel. U početku se uselio u najbolji, dvosobni apartman u Domu Sv. Marte, pa se taj njegov smještaj pomalo proširio, jer je trebala soba i za tajnika, pa još neka za još ponešto. Sam je spremao krevet i sobu u Domu Sv. Marte, a sada to rade drugi, pa i zato što stari Papa to više objektivno ne može. Počeli su ga voziti u malom fiatu, pa je ipak prešao u ford focus (s artritičnim koljenom ući u mali auto i izaći iz njega bolan je problem). Sam je nosio svoju torbu i sam podmirio račun u gostinjcu gdje je noćio do konklava, a sada umjesto torbe mora nositi štap, te kaže da uopće nema novca jer sve plaćaju drugi, ponajprije tajnik. Zbog svega toga jedni tvrde da je njegova skromnost bila samo predstava, i nikakva ušteda, jer treba održavati i papinske odaje u Apostolskoj palači, iako onamo odlazi samo nekoliko sati u tjednu. Drugi kažu da je deset godina stariji, pa su mu se objektivno promijenile i subjektivne mogućnosti.
Uostalom, govorio je da mora biti među ljudima, da bi izludio u osami Apostolske palače. Za razliku od Benedikta XVI koji bi ondje sam sebi svirao Bacha na klaviru. Uostalom, u subotu, kad je izišao iz Sveučilišne polikliničke bolnice Agostino Gemelli, s toliko je žara čavrljao s novinarima i pacijentima, da se vidjelo da ga nije bio strah smrti, nego vezanosti za bolesničku sobu u koju ne svraćaju ljudi.
Mnogi ga vole baš zato što je ljudski, bez aspiracije da bude veličanstven. A drugi ga mrze, možda baš i zato što ne sliči na tradicionalnog papu iz XIX ili XVI stoljeća. U Guardianu je novinar zabilježio i ovo:
“Ljetos mi je neki istaknuti engleski svećenik rekao: ‘Ne možemo dočekati da umre. Ono što govorimo privatno, ne smije se objavljivati u novinama, ali kad god se susretnu dva svećenika, razgovaraju o tome kako je Bergoglio jeziv... on je poput Kaligule: kad bi imao konja, učinio bi ga kardinalom.’ Naravno, nakon desetak minuta iscrpnog niza žalopojki, taj svećenik je dodao: ‘Ne smijete objaviti ništa od ovoga ili će me odmah otjerati.’ Ta mješavina mržnje i straha uobičajena je među papinim neprijateljima”, zaključuje Guardian.
FRANE IMA JASAN SISTEM, OD DAVNINA KOLAUDIRAN U DRUŽBI ISUSOVOJ: SVI SU SLOBODNI DISKUTIRATI, ALI NAKON SLOBODNE DISKUSIJE JEDAN ODLUČUJE. JAO ONOME TKO JE NAKON TOGA PROTIV
Zaista, papa Frane po kratkom postupku eliminira one koji mu se oštro usprotive. Bez reizbora ostali su kardinali Raymond Leo Burke odnosno Gerhard Ludwig Müller koji su se, na prividno ponizan sinovski način, javno upitali nije li Frane heretik i prozvali ga da se izjasni o njihovim “Dvojbama”. Papi nije palo na pamet ulaziti u takav dijalog. Ništa im se nije dogodilo – osim što su ostali bez dužnosti (Müller, urednik Benediktovih sabranih spisa), ili su maknuti na ceremonijalnu dužnost (Burke u duhovnog savjetnika Malteških vitezova). Samo su ostali bez realne moći koja proizlazi iz funkcije, a ne iz purpurne kapice.
Frane ima jasan sistem, od davnina kolaudiran u Družbi Isusovoj: svi su slobodni diskutirati, ali nakon slobodne diskusije jedan odlučuje. Jao onome tko je nakon toga protiv.
Bilo bi ipak pretjerano naivno pomisliti da je Franina isusovačka manira povod, a kamoli razlog mržnje.
Jedan od razloga je njegovo opredjeljenje za reformu koju je, kao osuvremenjenje (aggiornamento) inaugurirao Drugi vatikanski koncil 1962-1965. Naravno, nema pape koji se nakon toga nije zaklinjao u Koncil (po kojemu se zove i središnji katolički tjednik u Hrvatskoj), ali problem je što nisu pod tim svi podrazumijevali isto. Papa Frane se u svojoj viziji Svete Stolice oslanja ponajviše o sv. Ivana XXIII, a u socijalnoj doktrini i u Pija XI. Ni jedan ni drugi nisu u žarišta strasti današnjih gorljivih katolika.
Onima među njima koji su očekivali kanonizaciju Ivana Pavla II kao sveca njihova svjetonazora, papa Bergoglio je redimenzionirao feštu, odlučivši u istoj prilici proglasiti svetim baš Ivana XXIII. Nije ga smelo što taj papa, koji je imao smjelosti sazvati Koncil da provjetri Crkvu, nije imao ovjereno drugo čudo. “Pa svi znaju da je bio svet”, presjekao je papa Frane. Nekima je taj njegov potez bio dobrodošlo vraćanje ravnoteže. Drugima pak nedopustiva arogancija, nepoštivanje sv. Ivana Pavla II.
NIJE FRANE PRVI PAPA PROTIV KOJEGA SE U CRKVI ROGOBORI I JEDVA ČEKA DA SE DÂ POSPREMITI U GROB U KRIPTI VATIKANSKE BAZILIKE SV. PETRA
Ipak, da ne bude zabune, nije Frane prvi papa protiv kojega se u crkvi rogobori i jedva čeka da se dâ pospremiti u grob u kripti Vatikanske bazilike sv. Petra. Oštra podjela u Katoličkoj crkvi oko lika i djela vladajućeg pape nije fenomen bez presedana. Dapače, koliko znamo, nema pape protiv kojega nije bilo otpora, pa i pobune, čak i raskola – taj su baš razmjerno konzervativnome sv. Ivanu Pavlu II priredili sljedbenici ultrakonzervativnoga antikoncilskog nadbiskupa Marcela Lefebvrea, pa ga je papa Wojtyła na kraju izopćio iz Crkve.
Pamtimo tako oporbu koju je nadbiskup Montini, budući sv. Pavao VI, vodio protiv Pija XII, pa onda kardinal Ottaviani protiv sv. Ivana XXIII, pa kardinal Siri protiv sv. Pavla VI. Bilo je gunđanja i protiv sv. pape Wojtyłe – da previše putuje, da je previše po medijima, da hoće biti svjetski župnik marginalizirajući biskupe. Benediktu XVI su u samoj Kuriji sapunali dasku i iznosili dokumente u javnost, da bi ga prikazali nesposobnim, mekim i nesnalažljivim upravljačem. Bila je to znamenita afera koju je upravo tadašnji ravnatelj Ureda za novinstvo Svete Stolice isusovac o. Federico Lombardi nazvao “Vatileaks”.
Bilo bi čudo da se i sadašnji papa Bergoglio nije našao u istoj situaciji, tim prije što upravo on insistira na otvorenoj raspravi i na vrh agende gura bolne nesuglasice, koje su se prije gurale pod tepih, ili se na njih aludiralo sub rosa, karajući kćer da snaha shvati. U sklopu te otvorenosti kampanja protiv Pape vodi se i u inače Rimu vjernoj katoličkoj zajednici u Hrvatskoj, što se može vidjeti i na našem portalu Misija. U Hrvatskoj ni prethodnika nisu štedjeli zbog Dajle, dakle motivirani novcem. Dobro pamtim kako mi je istaknut i utjecajan hrvatski prelat u Vatikanu objašnjavao, posve smireno, zašto je mrzio sv. Pavla VI: jer je održavao korespondenciju s jugoslavenskim predsjednikom maršalom Titom. Tema njihove korespondencije bio je isključivo mir u svijetu, na tragu enciklike Pacem in Terris sv. Ivana XXIII, koju je sv. Pavao VI snažno podržavao, iako je u mnogo čemu inome bio bitno suzdržaniji od svog prethodnika. Ali Tito je bio komunist, njegov režim je osudio nadbiskupa Stepinca i prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom kad je Pio XII Stepinca učinio kardinalom – pa, po toj logici, s njim nije trebalo ni na koji način kontaktirati. A papa koji kontaktira s takvima – izdajica je Katoličke crkve. Po istom obrascu kardinal Zen stalno kritizira papu Franu što ne prekida ikakav kontakt s Narodnom Republikom Kinom, ma koliko to možda koštalo tamošnje katolike. Fiat iustitia, pereat mundus (Neka se uspostavi pravda, makar izginuo svijet) – to je suponirano geslo maksimalista (ne samo u Katoličkoj crkvi). A politika je i vještina kompromisa.
OPĆE JE UVJERENJE U RIMU DA JE MEĐUSOBNO GLOŽENJE U RIMSKOJ KURIJI – KOJE JE IZBILO NA POVRŠINU U SKANDALOZNOJ AFERI “VATILEAKS” – SKRATILO, MOŽDA ČAK PREKINULO BENEDIKTOV PONTIFIKAT
Globalna je novost u današnjoj podjeli, kako smo već pisali, što se oporba ističe kroz medije – ne samo zbog Franina otvorenog karaktera, nego i zbog zakonâ komunikacijskog doba koje je inteligentno i spremno prihvatio sv. Ivan Pavao II, a i zbog američke nacionalnosti vođe oporbe kardinala Burkea, nesklonoga mediteranskim bizantinizmima.
Ne treba zaboraviti da je i Rimska kurija, već stoljećima, ne samo organizam koji papama pomaže u obavljanju njihovih dužnosti, nego i leglo pizme i intriga, tko god sjedio na Petrovoj katedri.
Rimska kurija se prometnula u kost u grlu kako završetka Benediktova pontifikata, tako i sedisvakancije. Svi kandidati koji su se činili bliskima pozicijama Kurije izgorjeli su u čas kada je trebalo birati Benediktova nasljednika. Brazilskom kardinalu Odilu Schereru akcije su se sunovratile netom je uzeo u obranu tadašnjega kardinala državnog tajnika Tarcisija Bertonea i Kuriju, koju i mnogi pastoralni kardinali vide kao diktatorsku birokraciju, koja guši i nameće, koja se ne stara za dobrobit Katoličke crkve, nego za očuvanje ili stjecanje hijerarhijskih pozicija. Opće je uvjerenje u Rimu da je međusobno gloženje u Rimskoj kuriji – koje je izbilo na površinu u skandaloznoj aferi “Vatileaks” – skratilo, možda čak prekinulo Benediktov pontifikat. “Kardinali mrze Kuriju”, rekao je jedan od novinara. Možda i nije pretjerao, koliko god glagol “mrziti” morao biti stran kršćanima, ukoliko im je iole do Kristova nauka.
Dok je Benedikt XVI pokušavao osnažiti Katoličku crkvu naglaskom na tradiciji, što je pokazao vadeći “iz naftalina” elemente srednjevjekovne papinske odjeće koja je ispala iz uporabe od sv. Ivana XXIII, Frane je odmah naglasio da je njegova glavna zadaća ostvarivati odluke Koncila.
Medijskim trubljama je, kao što smo više puta spomenuli, najavljivano da će papa Frane odmah, samo što nije, uvesti “ekumensku misu” (zajedničku katolicima i onim pravoslavnima i protestantima koji to budu htjeli), da će svećenički rediti oženjene muškarce, da će ženama omogućiti stjecanje đakonskog čina ređenjem itd.
Sve to jest bilo na tapetu (priznajmo: i prije nego što je sadašnji Papa postao kardinal Bergoglio, Miljenko Smoje se na račun toga šalio netom je Koncil završio). Za ređenje iskusnih i iskušanih oženjenih đakona izjasnila se i većina sinodskih otaca za zasjedanja Biskupske sinode o Amazoni. Proučava se što su uistinu smjele činiti đakonice spominjane u aktima prvobitne Kršćanske crkve.
KADA SE ČITAJU NEKI OD “KOMENTARA” NA HRVATSKIM PORTALIMA, OČITO JE DA SE NEISTINE, ZAPRAVO KLEVETE NA RAČUN PAPE FRANE, UKORJENJUJU ČVRŠĆE NEGO ISTINSKI RAZLOZI ZA KRITIKU
Papa Frane se oprezno držao izvan rasprava koje je inicirao. Pazio je da ne trči pred rudo, te da ključne odluke, poput ove o misi, ne donosi ako nije anketirao biskupe i njihove konferencije.
Medijske trublje nisu bile vjerodostojne. Možda su u medije tako plasirane parole da se Papu omrzne. Kada se čitaju neki od “komentara” na hrvatskim portalima, očito je da se neistine, zapravo klevete na račun pape Frane, ukorjenjuju čvršće nego istinski razlozi za kritiku.
Zašto nam se onda čini da nijedan papa nije bio tako omrznut? Dva su razloga, vjerojatno. Prvo, što svi imamo kratko pamćenje, što podliježemo optimizmu memorije, po kojemu je sve bilo nekad bolje. Drugo, što je Internet dotad vijugave puteljke, staze i bogaze komunikacija, raširio u mrežu brzih informacijskih autocesta. Kojima jezdi sve i sva, pa tako i govor laži i mržnje, onaj za koji Biblija optužuje već Zmiju u Zemaljskom raju, priznajući joj iskonsko trajanje. Ono što se nekad pisalo skrivećki, po unutrašnjim vratima javnih zahoda, sada se rasplodilo po “komentarima”, zadržavši aromu nekadašnjega zahodskog medija.
Frane je žrtva i zato što je papa baš sada. Utjeha mu može biti da će još gore biti napadan njegov nasljednik, ma tko bio i kakvu god politiku vodio. Možda bi oltarska slika posljednjih papa morala biti naslikana po obrascu sv. Sebastijana, samo što ga ne bi probadale strijele, nego zatrovani mobiteli.