– Polazio je Tehničku školu u Zadru, smjer za elektrotehničara. Jednog dana došao je doma, bio je, kao i uvijek, miran i ozbiljan. Prišao je majci i rekao: “Mama, znaš što ću studirati? Bit ću vojni pilot.”
I bio je. Prošao je sve selekcije, završio sve škole i uvijek je bio među najboljima – rekao nam je jedan član obitelji pilota Marina Klarina, 43-godišnjeg bojnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ), koji je u ponedjeljak poginuo u padu helikoptera Kiowa Warrior kod otoka Zlarina, zajedno s natporučnikom Tomislavom Baturinom.
Klarin je bio nastavnik u 393. eskadrili helikoptera 93. krila HRZ-a, jedan od najiskusnijih hrvatskih pilota na helikopterima, s više od 2500 sati naleta u karijeri. Pritom je radio kao nastavnik na helikopterima Kiowa.
Strašan gubitak
Nakon strašne nesreće nitko od njihovih kolega pilota iz helikopterske eskadrile nije bio raspoložen za razgovor s novinarima.
– Morate ih razumjeti. Oni su danas svi kod obitelji stradalih kolega. Pokušavaju im pomoći prihvatiti ovaj strašan gubitak, iako su i sami duboko potreseni – kazao nam je član obitelji Klarin s kojim smo u Zadru kratko razgovarali.
Marin je rođen u Zadru 1977., pripadnik je HRZ-a od 2000. godine, a tijekom karijere u HV-u uspješno je obavljao niz odgovornih dužnosti. Cijelu letačku karijeru bio je među najbolje ocjenjivanim pilotima, a kasnije i nastavnicima. Iza sebe je ostavio suprugu s dvoje malodobne djece.
Razgovor s članom Marinove obitelji dogodio se slučajno, u trenutku kad su obitelji Klarin došli izraziti sućut ratni drugovi njegova pokojnog oca. Naime, Marinov otac Ive stradao je 18. ožujka 1993. u Škabrnji tijekom VRO-a “Maslenica”, kao pripadnik 7. domobranske pukovnije.
Ratni zapovjednici te čuvene zadarske postrojbe u utorak su posjetili obitelj Klarin, zajedno s članicama Udruge udovica branitelja Domovinskog rata Zadarske županije.
– Otkako mu je poginuo otac, on je bio moje dite. Moja ruka... – kroz suze govori brigadir u miru Đovani Matešić Jeremija, pomoćnik ratnog zapovjednika 7. domobranske pukovnije, koji je tog dana stradalog Marinova oca, zajedno sa suborcima, donio iz Škabrnje.
– Molim te, napiši – i jednog i drugog uzela je domovina.Marin je imao 16 godina kad je ostao bez oca. Uz Damira (15) i Šimu (10), bio je najstariji od trojice braće. Rat je još trajao, a trojica dječaka živjela su s majkom Ljubicom, koja nije bila zaposlena...
– Kako su živjeli? To samo dragi Bog zna. Dok su se školovali, primali su očevu mirovinu. Bilo im je teško, ali nisu se predavali. Marin je uvijek bio izniman momak. Pristojan, skrušen, pošten... Samo ga Bog poželit može. I poželio ga je... – jeca Đovani Matešić.
U posjet obitelji Klarin s njim su došli i ratni zapovjednici 7. domobranske pukovnije, brigadir u miru Danijel Kotlar, pukovnik u miru Danijel Talesmanić Did i pukovnik u miru Damir Vicković, te Anita Šare i Rada Bilaver iz Udruge udovica.
Uspio je sve nadići
– Kako smo živjeli? Teško. Troje djece, rat traje, majka sama, bez posla, nije bilo lako. Ali vidite, Marin je sve to uspio nadići, uspio je upisati škole koje je htio, uspješno ih završiti i postati najbolji među najboljima – govori nam član obitelji Klarin.
– Svakim trenutkom uživao je u poslu. Bio mu je potpuno posvećen – kažu nam.
Jedan od kolega Marina se posebno sjeća – svojom pojavom, držanjem i gardom na stotinu je metara odavao da nije tek “običan pilot”.
– On je za mene bio pojam pilota. Institucija. Staložen, markantan, skroman, nikad nije volio isticanja, a uvijek je bio najbolji. U svemu što je radio. Stvarno je bio posebnog kova – kaže naš sugovornik iz “Krila Oluje”.
Pogibija natporučnika Tomislava Baturine u srušenom borbenom helikopteru Kiowa Warrior tema je dana u Sinju i Cetinskoj krajini, a prate je bol i tuga zbog nenadoknadivog gubitka.
Tomislav je rođen i odrastao u Sinju, u kojemu je živio do završetka srednje škole, a poslije toga stalno se vraćao u rodni grad, kad god su mu obveze dopuštale. Svi njegovi poznanici i prijatelji u alkarskom gradu, a njih nije malo, o Tomislavu govore samo u superlativu, biranim riječima, dok im grč steže grlo zbog spoznaje da ga više nikad neće susresti.
– Tomislav Baturina bio je zlatno dijete kakvo bi poželio svaki roditelj. Ja 40 godina radim u prosvjeti i izravno sam upoznao najmanje 12 tisuća učenika srednje škole. Kad bih između njih trebao izdvojiti najviše petero najboljih, u toj petorki Tomislav bi bio u samom vrhu – rekao nam je u utorak Boris Grčić Rako, ravnatelj Srednje strukovne škole bana Josipa Jelačića u Sinju u kojoj je Tomislav završio srednjoškolsko obrazovanje.
Učio za kuhara
– Bio sam prijatelj s Tomislavovim ocem pokojnim Slavkom. Kad se Tomislav trebao upisati u srednju školu, Slavko me je upitao što mu predlažem, dodajući kako bi želio da mu dijete završi zanatsku školu, da poslije srednje škole stekne zanimanje.
Tomislav je inače bio odličan učenik u osnovnoj školi, imao je sve petice. Sugerirao sam Slavku da ga upiše u kuhare. Bio je najbolji učenik. Iz svih predmeta imao je odličan uspjeh, a kroz praksu je pokazivao da bi mogao postati vrhunski majstor kuhinje. Poslije srednje škole upisao je turistički menadžment u Šibeniku.
Kad je bio pri kraju studija, s nastavnicima kuharstva i Slavkom razgovarao sam o tome da Tomislav dođe raditi kod nas u školu kao nastavnik. Umjesto toga, on je odlučio školovati se za vojnog pilota, gdje je, koliko sam upoznat, također bio najbolji polaznik u svojoj generaciji te je postao jedan od najperspektivnijih pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – kaže Grčić Rako.
Tomislav je imao starijeg brata i jednu sestru. Bio je i aktivni nogometaš NK Tekstilac u mlađim uzrastima. O Tomislavu nogometašu govorio nam je njegov suigrač Josip Buljan.
Ljutio se samo na sebe
– Ja sam bio prijatelj s Tomislavovim bratom Antonijem. Bili smo generacija, rođeni 1985., stalno smo se družili, izlazili. Svaki mlađi brat slijedi starijega, pa je tako i dvije godine mlađi Tomislav išao za Antonijem. Meni i Tomislavu zajednička je bila ljubav prema nogometu. Tri, četiri godine odlazili smo u Tekstilac na trening. Tomislav je bio vratar. Bio je nevjerojatan čovjek. Zdrav kao, što bismo mi rekli, drijen. Uvijek je bio nasmijan, blage naravi, ni na koga nije podizao glas ili se ljutio. Jedino bi se ljutio na sebe ako bi loše reagirao i primio gol. Životni putevi su nam se razišli, prestali smo zajedno trenirati, svatko je otišao svojim putem, ali smo se stalno susretali u Sinju. I svaki put se pozdravili i uz piće se prisjetili druženja i dana u nogometu – kaže Josip Buljan. •