Nema tome davno kako su se na obnovi ratom stradalih područja Hrvatske zapošljavali Rumunji, često i fakultetski obrazovani, kojima nije bilo ispod časti uzeti lopatu i vrtiti "mišalicu" jer su plaće u nas bile osjetno veće nego u Rumunjskoj.
No, prema najnovijim podacima Eurostata o troškovima radne snage u Europskoj uniji, trendovi su se okrenuli pa bi uskoro naši građani, u potrazi za bolje plaćenim radnim mjestima, mogli pogledavati i prema Rumunjskoj, nakon što su već polako, osim u Njemačku i Austriju, počeli odlaziti i u Slovačku i Češku.
Prema tim podacima, naime, u posljednjem tromjesečju prošle godine troškovi plaća za rumunjske poslodavce porasli su 14,3 posto, najviše u Europskoj uniji, dok je isti pokazatelj za Hrvatsku pet posto. No, to su samo industrijske plaće, a kad se uzmu podaci za cijelu ekonomiju Hrvatske i Rumunjske, kao i plaće u "netržišnom" sektoru poput javne uprave, Rumunji nas u rastu plaća "šišaju" i po nekoliko puta.
Čak i Grcima više rastu
Istina, neto zarade još uvijek su u nas veće nego u Rumunjskoj – oko 800 eura u Hrvatskoj, naspram 565 u Rumunjskoj. No, trendovi za hrvatske radnike su više nego zabrinjavajući kada rast vlastitih plaća uspoređuju s kolegama iz srednje i dijela istočne Europe koji je u EU-u.
Osim Rumunjske, prema spomenutom izvješću Eurostata, i Bugarska s rastom plaća od 12,2 posto, Mađarska (8,6 posto), Poljska (devet posto) i Slovenija (šest posto) imaju veći rast industrijskih plaća od Hrvatske. Čak je i Grčka imala veći rast plaća nego mi. Ti se podaci nastavljaju na nedavno objavljenu analizu Europskog sindikalnog instituta (ETUI) o plaćama u srednjoj i istočnoj Europi, koja je pokazala da je sve do 2015. rast plaća u tom dijelu Europe zaostajao za rastom produktivnosti, koja se uvijek stavlja u odnos s plaćama. I dok su Mađari, Poljaci, Rumunji, Bugari i Slovenci počeli dizati plaće sukladno rastu produktivnosti, u Hrvatskoj to još nije slučaj.
– Realne plaće u istočnoj Europi, a posebice u Hrvatskoj, više u pravilu ne prate rast produktivnosti i to dovodi do dohodovne nejednakosti i pada realnog raspoloživog dohotka prosječne zaposlene osobe – ističe ekonomist dr. Mario Švigir iz Sindikata prometa i veza.
Švigir ukazuje na trendove od 2008. do danas, prema kojima je produktivnost u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj rasla po većim stopama nego u Hrvatskoj.
– Za razliku od Hrvatske, Poljska, Češka i Slovačka sačuvale su i modernizirale svoju industrijsku okosnicu gospodarstva. Hrvatsko gospodarstvo danas je više obilježeno nestankom industrija i dominacijom usluga koje imaju niže tehničke i tehnološke mogućnosti rasta produktivnosti – upozorava naš sugovornik.
Ništa od stimuliranja
U nas, napominje Švigir, od 2008. više gotovo nitko ne spominje da je rast prosječne plaće i plaća unutar kompanije model stimuliranja kvalitete rada i daljnje produktivnosti, a to je, dodaje, i širi problem koji se događa i u SAD-u, o čemu piše i nobelovac Joseph Stiglitz.
– Kada se produktivnost ostvaruje velikim dijelom kroz povećanje radnih zahtjeva, ne prati je rast plaća – zaključuje Švigir.
Od hrvatskih radnika u Europskoj uniji još uvijek su slabije, osim Rumunja, plaćeni i Bugari, Slovaci, Mađari, Litvanci i Latvijci. No, ne tako davno iza nas su bili i Česi pa im sada gledamo u leđa, a pretekli nismo nikoga u Uniji.
Od hrvatskih radnika u Europskoj uniji još uvijek su - usprkos zabilježenom rastu - slabije plaćeni Rumunji, Bugari, Slovaci, Mađari, Litvanci i Latvijci. No, ne tako davno iza nas su bili i Česi pa im sada gledamo u leđa, a pretekli nismo nikoga u Uniji